Helou, long time no see?

Ispričavam se nestrpljivima, oni imaju sva prava na svoje nestrpljenje. Još se više ispričavam strpljivima, jer si nestrpljivi ne mogu pomoći i žderu se. Jedino za cinike nemam lijepe riječi.

Bilo je za to loših i dobrih razloga.

Dobri su da ne volim pričati priče koje nemaju početak i kraj.

Takvih započetih priča, koje imaju svoja otvaranja, dramske vrhunce i još se koprcaju u peripetijama ima sijaset.

Nestrpljenje je, uvjeravam štovanog čitatelja, manji dio nevolja s kojima se susrećemo.

Tehnički su problemi upravo oni čijem rješavanju hrlimo. Sve ostalo je neizbježna popudbina. Oni koji su se odlučili da se bave ludošću kojom se mi bavimo, pokazuje se, moraju biti sastavljeni od ljudskog materijala malo otpornijeg nego što se nadaju mnogi koji su se u to upustili. Naravno, kad se upuštaš u ludost, računaš da će iskočiti mnoge nepoznate okolnosti na koje odmah moraš dati odgovor. Ali lako za pojedince!

Ja neću biti prvi je zakukurikao kad kažem da je cijeli Google Lunar X Prize pomalo zapeo u krizi. To je otvoreno najavljeno da će biti i jedna od glavnih tema summita GLXP-a u Washingtonu od 28. do 31. svibnja u hotelu Renaissance. I mene je zahvatila kriza, pa ću ondje biti nazočan kako je Nebojša bio 2010. na summitu u Douglasu na Otoku Manu, a obojica lanjskoga ljeta u susjedstvu Googlea i NASA-ina centra Ames u Mountain Viewu u Kaliforniji - putem skypea. Ne zivkajte me u to vrijeme jer će linija vjerojatno sve vrijeme telekonferencijski biti otvorena s Washingtonom, a ja ću iz Zagreba gristi nokte.

Dakako, tim Synergy Moon ondje će biti predstavljen i u krvi i mesu. Naši Amerikanci neće izostati.

U čemu se sastoji ta opća kriza?

Jedna je novac. Zvuči poznato?

Mi znamo i možemo sve, ali je sad nastupilo vrijeme kad se ideje više ne mogu testirati u jeftinim atmosferskim rukotvorinama. Predstoje stvari koje su nam sada, u Hrvatskoj, nedostupne za plaćanje iz vlastitih džepova.

OK, ima još.

Ansari X Prize je natjecanje proglašeno u svibnju 1996., a završeno pobjedom Burta Rutana više nego osam godina poslije proglašenja natjecanja otvorenim. Google Lunar X Prize je natjecanje proglašeno u rujnu 2007. godine, a prvobitni rok da netko pobijedio bio je 31. prosinac ove godine. Taj je rok neodrživ za sve. edni su spiskali desetke milijuna dolara da naprave rover i počni graditi lander, a treba im najmanje još 50 milijuna dolara da kupe vožnju npr. sa SpaceX-om, ako prebukirana kompanija Elona Muska bude imala slobodnih termina, slobodnu raketu i vremena da se naprave preinake. Drugi su napravili neke stvari i žestoko se medijski izlagali (u SAD-u) ne bi li svemirskim celebrityjima u timu privukli još investitora. Treći su se zadovoljili da su “u svom selu najljepši i najpametniji momak” te da ondje o svima drugima nitko ne mora ništa znati. Pa dokle traje. Svi manje više u nekom obliku tajnosti i javnog medijskog muljanja. Oni koji realno govore o datumima ne znaju 

Nekima je najvažnije da okupe studente i potpaljuju im maštu ne računajući uopće da će ikada pobijediti, ali da će iza toga potpaljivanja ostati gorjeti plamičci na svim stranama svijeta. Većina timova nema svoju raketu, a dva ili tri tima koji bi je mogli, ili će je imati jednoga dana, jednostavno su zaglibili i ne mogu je imati danas. Ostali pričaju o tome da će unajmiti preinačenu rusku interkontinentalnu balističku raketu, ali još nismo čuli da su o tome ostvarili prvi kontakt, a kamo li da pregovaraju. U tom slučaju pregovarati znači imati jaki argument — novac. A sad zamislite studente i inženjere s priučenim menedžerima u jurnjavi za novcem kako dobijaju po nosu, jer novca nema.

Zaklada X Prize predlaže da se produže rokovi. Do kraja 2014. ili 2015.? Ili do nekog državnog spuštanja na Mjesec i poslije njega. Dokle tako? Sve vrijeme pogon Zaklade X Prize mora raditi, drobit neki novac koji iz nekog izvora treba pritjecati, a svi mi sve to vrijeme zajedno s natjecanjem trebamo biti zanimljivi - ma, spektakularni! - i ljudima koje koje to ne zanima osobito. Nisi u medijima - ne postojiš.

A mi imamo svoju raketu. Imamo svoj lander. Imamo rovere.

Imamo?

Sjećali se toga ili ne, gradio nam se 2009. i 2010. godine rover u Šri Lanki. Gradila ga je skupina magistarskih i doktorandskih studenata u robotičarskom laboratoriju dr. Palithe Dessanyakea, doktotra robotike iz Japana koji je napravio odličan laboratorij na novom sveučilištu u Moratuwi na zapadnoj obali “otoka svjetla”. Tom su sveučilištu iz zahvalnosti dali ime barda Arthura C. Clarkea nakon što je ovaj preminuo 19. ožujka 2008. u zemlji u koju se doselio još 1956. godine. Imamo rover, nemamo rover. U lipnju 2010. magristri su magistrirali, doktori doktorirali - i razišli se. Rover nisu završili. Dr. Dessanyake s novom “pačjom školom” nije mogao rover završiti. Još manje ga početi. I samo nam je javio da je položio oružje. Tu se otvorila šansa nama, u Hrvatskoj i zgrabili smo je!

Imali smo još jedan rover. Gradio ga je laboratorij Chrisa Heistanda, doktoranda Sveučilišta Maryland. Nije ga doveo do kraja. Doktorirao je i — otišao. Kao i Dessanyakeova klasa.

Ali, imat ćemo mi i drugi rover, jer je takva koncepcija da s njih dva smanjujemo rizik neuspjeha. Općenito, želimo uspjeti, pobijediti! Da bismo stvari ubrzale dogovorili smo se da se preskoče orbitalni eksperimenti s ljudskim letom (hvala na pitanju, nisam toliki egotripaš). Najprije Mjesec i pobjeda!

Onda je uletio Olav koji bi u fazi pokusa s Common Propulsion Modulom, prije rakete Neptune 1000 (ili po novom Neptun 36) za koju treba 36 takvih raketa poletio CPM-om da iz te rakete skoči i prizemlji se padobranom. Super za punjenje Interorbital Systemsa novcem (od sponzora) i razvoj rakete, a naš mjesečev projekt je postavljen na novih “minus šest mjeseci”. Realno, bez FreeFlying Astronaut Projecta, možda bismo svoju raketu imali tek u predalekoj budućnosti. Još sam lani u putovao u Interorbital Systems strepeći “ako toliko dugo pimplaju oko jedne rakete, kad će ih izgraditi 36”. Pa sam se razuvjerio. Sve što tamo naprave, temeljito istestiraju i “zamrznu dizajn” - mogu serijski proizvoditi. Kad krene, mogu proizvesti jedan CPM tjedno!

Sad nam se ponovno dogodilo da su Randa i Rod u Interobitalsu ispred svega ostalog. A očajavali smo zbog njih još prije godinu i pol dana. Oni nisu napredovali brzinom kojom smo mi mislili da mi napredujemo. Sad malo mi stojimo i čekamo dobre vijeesti (o kojima ne smijem zucnuti ni slova).

Ali dosta o nama.

Google Lunar X Prize potreslo je još nešto. Iznutra. U tom je potresu sudjelovao sam osnivač zaklade Peter Diamandis. “Veliki dečki” koji su se stalno muvali oko pokreta znanog kao “novi svemir” osnovali su Planetary Resources. Za dvije godine šalju svoje prve jednostavne satelite. Uostalom, o tome sam jedini na svijetujedini ja napisao baš sve, pa i ono što su PR eksperti tražili da se ne spominje (ne očekujte svinjarije, u svakom slučaju).

Taj bljesak gurnuo je u sjenu GLXP. Naravno, previše je malih timova, a “velike dečke” počelo je izdavati strpljenje. Vjerujem da će svaki od dvojice iz Googlea u Planetary Resourceu, Larry Page i Eric Schmidt, iz vlastitoga džepa u ovaj poveći pothvat uložiti više nego je cijeli nagradni fond Google Lunar X Prizea.

Uostalom, stalniji će se čitatelji prisjetiti da sam prilično davno na ovom mjestu i sam pisao o tome zašto, zapravo, svi mi idemo gore. Krajnji cilj nije razbiti Googleov nagradni jackpot koji za natjecanje čuva Zaklada X Prize. Netko će nagradu osvojiti ili neće, ali je sasvim sigurno da će ono što svi ti ljudi znaju i sudjeluju, nakon završetka nagradne igre, završiti u svemirskom biznisu. I mi, ako prije toga ne krepamo od gladi prije nego što ćemo uvjerljivo “velikim dečkima” moći pokazati što znamo.

A ja još strastveno želim da pobijedimo. Ako prije toga ne krepamo od gladi. Pisao sam i održao već nekoliko javnih predavanja  početkom očujka na TEDx-u maksimir, krajem travnja na Kontaktu, kombinaciji SFerakona i Eurocona, o tome da se od ove godine fokusiramo na stiskanje i dovršavanje poslova. Plan zacrtan u svakom koraku i koji važi od početka godine predviđa (sada sam siguran i u pobjedu) spuštanje na Mjesec krajem 2013. godine. Imamo sve, rovere, lander, rakete. Imamo i novih (starih) ludosti. Ne radimo jedno po jedno. I sad smo ovako rasprostranjeni po svijetu brži, vjerujem i pametniji od svih. I na neki blesavi način, posebno zbog “velikih dečki” s kojima se natječemo, godi mi uloga underdoga. Apsolutnog autsajdera.

Međutim, prvi novac koji se (i ako se) uispije prikupiti u SAD-u, ide u najskuplju igračku. Rakete. Nama što pretekne. Zato moramo za fazu u kojoj ono što moramo kupiti ima svoju cijenu - novac moramo skupiti ovdje. Pošteno, ako bi Interorbital Systems napravio raketu koja može naš svemirski brod poslati na Mjesec a mi nemamo dovršen lander i rovere, ne bih im zamjerio da jednosmjernu kartu za Mjesec prodaju nekom mnogo bogatijem timu, po odgovarajućoj cijeni.

Kako mogu podnijeti toliku neizvjesnost, iščekivanje u oskudici?

Tješi me jednostavna misao: želim dokle je god moguće sudjelovati u nečem epohalnom, što će obilježiti drug polovicu ovoga stoljeća, a puno toga postići i prije. I što sam mnogima od ljudi koji će u tome uspjeti osobno opipao bilo.

P. S. - Jako sam zabrinut za jednog dragog čovjeka. Mike Vucelić, NASA-in veteran iz ere Apolla samo je nekoliko dana prije nego je trebao krenuti iz SAD-a u Europu u durgoj polovici travnja morao biti hitno hospitaliziran. Iz jednog plućnog krila izvukli su mu tri litre tekućine. Već mi javljaju da se oporavlja i šarmira liječnike i - posebno - medicinske sestre. To je najvažnije. Poslije će na red doći ono što ja želim: da mi ispriča još nekoliko neispričanih priča i pokaže još nekoliko neviđenih artefakata iz ere Apolla.

Nisam mogao odoljeti toplom kruhu.

Čim sam izašao iz trgovine uštipnuo sam ga, pa još jednom, i još jednom… Onako ga još vrelog ulicom gutao tako halapljivo da sam na hrskavu koricu porezao jezik, a nedovoljno sažvakana gruda spuštala mi se tako da sam topografiju jednjaka mogao živo osjetiti sve do želuca. Potom mi se počelo još i štucati!

Vruć kruh i pomisao: “Eh, da je još čaša hladnog mlijeka!”

U tom mi se trenutku javilo ono nekakvo prosvjetljenje, kakvo, rekoše mi, svatko doživi nekoliko puta u životu.

“Ovaj trenutak, sada i ovdje”, sijevnula je pomisao dok se oko mene u hodu kovitlao vonj vrućega kruha koji još miriše po kvascu.

Čaša hladnog mlijeka?

To je neki drugi oblik stvarnosti.

Mljekari ovih dana u nas prosvjeduju po gradu i cijeloj zemlji.

Najveća kompanija koja mlijeko otkupljuje, obrazlažući to cijenama uvoznoga, nudi im najmanje deset posto nižu otkupnu cijenu. Uzmi ili ostavi.

Mljekari koji su se zadužili do grla da farme prilagode produktivnosti i standardima EU, umjesto da su uz posao koji ne zna za petak i svetak, zebu na otvorenom u kolonama traktora i prosvjeduju.

Ljudski, očito im je dogorjelo. Konkurentsko mlijeko koje im cijene ruši dolazi iz inozemstva s farmi koje se subvencioniraju novcem EU. Našim farmerima, u zemlji koja se još nije priključila toj zajednici zemalja (i fondovima), naša država ne smije dati takvu potporu.

Mljekarska indistrija vodi se jednostavnom, legitimnom logikom brojanja novca; nabavlja je sirovinu tamo gdje je jeftinije.

Naši farmeri, vodeći se valjda gestama kolega koji svako malo prosvjeduju u bogatoj Francuskoj, onako su, za televiziju, u kanalizaciju prosuli stotinjak litara.

Hrvatska danas, međutim, nije Francuska. Obični ljudi to prolijevanje nisu shvatili kao njihov pravedan gnjev. Mnogi koji su simpatizirali te prozeble tjeskobne ljude odjednom su prosuto mlijeko doživjeli kao sablazan. Masovno su žalili za svakom prosutom kapi, a mljekare je odjednom, umjesto da s njima dijele egzistencijalnu zebnju, jako puno ljudi doživjelo kao bezosjećajne raspikuće!

— Vidiš, to je naša stvarnost, a ne taj tvoj svemir! — podsjeća me prijateljica i savjetuje da dignem ruke od svega te “nađem pošteni posao”!

Damn! I’m busted! :-)

Ženama možemo oprostiti kad upozoravaju na očigledno.

I otrpjeti savjete koje izvlače iz pogrešnih premisa.

Ali to upozorenje tvrdoglavo stoji:

Za što se ja to zauzimam u ovoj ekonomski razorenoj zemlji nezaposlenih i nekompetentnih koji ne znaju proizvesti novu vrijednost, a jedva znaju sakriti da sišu davnašnje akumulacije? U zemlji najgore negativne selekcije u kojoj su najbolji i najiskusniji ljudi nepotrebni ili su podvrgnuti ponižavajućim poslovima (ako se znaju pritajiti tako da ne pokažu kako imaju kičmu)? U kojoj nikad nije bilo takve negativne selekcije, u kojoj nijedno normalno dobro iz uređenoga svijeta nije moguće provesti, u kojoj nikad nije bilo tolike rezignacije?

I, oprostite što psujem, da se proizvođače mlijeka može dovesti do očajno bezizlaznog položaja te moraju izaći van jer im prijeti propast, a da država i ne želi ni čuti što imaju reći.

— A ti bi u svemir!

Što tom mojem prijateljstvu znači kad to obeshrabrivanje vidim jedino kao iskrenu zabrinutost? A i nju podebljanu iznemoglošću da se živi u nemogućim okolnostima? To je stanje koje ne ostavlja mjesta strpljenju da se čuju barem osnovna razjašnjenja ove moje, naše, ludosti kojom se bavimo.

Ali to je i prijateljstvo radi kojega prihvaćaš još jedan uteg u teškoćama koje vidiš kao svoju stvarnost.

A ta - samo naizgled transcendentalna stvarnost - zapravo kaže: Sve nam ide izvrsno!

Kako?

Ključna riječ je: vidiš. Tko vidi, vidi. Oni izbliza bolje nego oni izdaleka. I tako, s kvadratom udaljenosti… :-)

Za vidjeti su potrebne dvije stvari: oči i nazočnost.

Nazočnost može biti onakav bljesak prosvjetljenja, kakav me je spopao s oni vrelim kruhom. A nju ne možeš planorati i programirati.

On a druga, fizička, znači da si usisan u tim i sve pratiš. Mnogi prijatelji su skloni nečemu drugom i zato nisu ništa manje prijatelji.

Jednako tako za prijateljstvo nije nužno dijeliti viziju. Zapravo, odlično je što me takvog, zanesenoga u nju trpe, a ja se prostojno trudim da ih ne time masiram, da osjetim kad ono što s njima mogu podijeliti prestaje biti zabavno i postaje naporno.

Pa evo tvrdih činjenica o tome što se događa u toj stvarnosti.

Od 14. do 24. ožujka u Puli se, s bazom u Istarskoj razvjnoj agenciji, održava II. tehnička konferencija astronomske udruge Vidulini. Astronautički tim te udruge gradi rover, robota koji se treba prošetati po Mjesecu. U tih deset dana i javno i na zatvorenim seansama, razgovarat će se o razvojnom putu u kojemu su stepenice slanje dviju stratosferskih sondi i pikosatelita, da bi se završna verzija rovera s provjerenom tehnologijom u duplikatu sastavila u sklopu programa Odjela za transfer tehnologije Sveučilišta u Antofagasti.

• Prvoga dana, 14. ožujka, rezerviran je za medije.
• Dva dana kasnije, 16. ožujka otvara se poligon “Herman Potočnik Noordung” na kojoj će se svima dovoljno radoznalima pokazati sve što je u Vidulinima izgrađeno: od stratosferskih sondi preko pikosatelita do funkcionalnog rovera i modela landera na kojemu se on iskušava. Pokazat ćemo dokle smo stigli u svemirskom programu i održati okrugli stol za poduzetnike i političare.
• 17. ožujka je klauzura, zatvoreni dio za brainstorming i fiksne dogovore o sljedećim akcijama.
• Potom slijedi tjedan predavanja, kako s astronmskim, tako i astronautičkim temama, igraonice, radionice.
• Sve završava za vikend 23. i 24. ožujka kada se opet sastajemo i vrednujemo učinjeno.

Ali Vidulini nisu sve na čemu se radi.

Pokrećemo internetski interaktivni radio. Pojedinosti na medijima bržima od ovoga bloga. Preporučam Facebook. 

Od Nove godine globalni je tim Synergy Moon prelomio strategiju. Umjesto mrežnoga širenja, u čemu smo dosad uživali otkrivajući nova prijateljstva, istomišljenike i suradnike, postavili smo na web interni program management softver. Umjesto geografski, aktivnosti smo podijelili na procese, zadali si neophodne međuovisne korake za napredovanje i fiksirali kalendar događaja tako da smo sad stisnuli i natječemo se međusobno tko će prije završiti svoj dio posla. Razrađen je profil misije i procesa koji trebaju dovesti da se on a obavi (i pobijedimo!). Razrađuju se standardne i hitne procedure. Liste aktivnosti koje će se obavljati u kontroli misije, kao i liste radnji za slučaj da nešto krene naopako. Ne umišljamo si kako se Murphy neće umiješati i pokušavamo si osigurati bezbroj rezervnih planova.

Ono što predviđamo, dakako, ima i povratni utjecaj na finalni dizajn naprava koje gradimo.

Evo pojedinosti. Znamo što će uređaji na landeru i roverima raditi na putanji prema Mjesecu. Svi će u to vrijeme biti fizički, energetski i informatički povezani. Znamo kako će izgledati manevar spuštanja, tako da si mlazovima motora u najkritičnijem trenutku prašinom s Mjesečeve površine ne zaslijepimo kamere. Znamo da ćemo ispustiti najprije jedan rover da ispipa teren. Drugi će za to vrijeme energetski i logikom biti fizički vezan za lander, za slučaj da se međusobno ispomažu ako na jednoj od dvije naprave zataji energetski sklop. Znamo kojim ćemo redom obavljati pojedine radnje: najprije idu one da se obavi zadano.

I još mala tajna: radimo na tome da se i drugi rover gradi u Hrvatskoj. Do službene objave samo natuknica - gradit će ga konzorcij vrhunskih hrvatskih znanstvenih i komercijalnih tehnoloških subjekata! Say no more!

Jedan član tima uskoro odlazi praktično na put oko svijeta u inspekciju i utvrđivanje dogovora licem u lice. Ako ponešto treba i razjasniti.

Drugi tim koji se bavi logikom, robotikom, komunikacijom i navigacijom okupit će do sredine svibnja naše europske mozgove u Engleskoj. Još nismo razjasnili hoće li to biti u Plymouthu, Ipswichu ili Londonu. Francuzima i Nijemcima iz našeg tima je to svejedno. Nama iz Hrvatske nije. Blo bi lijepo kad bismo u tim stvarima bili bezbrižniji.

Sponzori, dobrodošli ste!

Upravo mi se javio jedan mladić iz Pariza. Završava studij ekonomskog managementa u znanosti, ali istovremeno i astronautičku informatiku. Njemu se među svm timovima, onako teoretski, svidio baš naš. Naša ovogodišnja promjena strategije ne znači da smo odjednom postali zatvoreni za supertalente i da više ne znamo kako bismo u aktivnosti tima uklopili ono što sobom donose.

Talenti su i dalje dobrodošli!

Vizija koja ide iznad i s onu stranu poznatih činjenica nešto je što nije moguće dosegnuti istraživanjima javnoga mnijenja ili tržišta. Vizija uvijek izmiče egzaktnosti i uvijek nanovo pritišće da se podvrgava kušnjama stvarnoti. Ali ta stvarnost nije sociološko istraživanje.

Javno mnijenje nema viziju. Istraživanje tržišta nikad nije donijelo inovativan proizvod, nego samo onaj koji mu je bolje ili lošije prilagođen. Istraživanje javnoga mnijenja može ustanoviti sklonost ili nesklonost javnosti nekom već vidljivom fenomenu. Za vizije mogućega ne postoji marketing.

Javnim je komunciranjem javnosti puno lakše umjesto moguće, “prodati” nemoguću misiju. Kad u teškoj stvarnosti nešto izgleda teško, javnost mnogo lakše možeš pridobiti fikcijom. Recept je: utjeha lakoće. Ona je uvijek naizgled spasonosna i laka.

Time se u ovoj zemlji služe sve brojniji šarlatani.

Mi ne radimo tako.

Kad u onome čega smo se prihvatili ne bi bilo opipljive stvarnosti u ovih bi nekoliko godina mnogi od svega bili odustali. Ne odustajemo.

Ovo što radimo stvarno je jednako koliko i okus hladnoga mlijeka u čaši kraj mene na stolu.

Mike Vucelić (lijevo) i Gene Kranz (desno) te Alan Shepard (gore lijevo) sa  dr. Robertom Gilrudom, direktorom NASA-ina centra za letove s posadom (gore desno) razmjenjuju čestitke poslije uspjeha misije Apollo IX, ožujak 1969. u kontroli misije u Houstonu

(Copy/paste pisma Mikea Vucelića o njegovim susretima s Josipom Brozom Titom, bez popravaka grešaka u pravopisu, gramatici i nastalih pri tipkanju)

Koliko se sjecam ja sam dobio nakon Apollo 8 leta oko Mjeseca od tadasnjeg Jugoslavenskog Ambasadora u Washingtonu poziv da bi se Tito zelio da sastane sa mnom kada dodjem u Jugoslaviju jer da je Tito cuo od Astronauta Frank Bormana ,komandanta Apollo 8 prve misije ljudske posade oko mjeseca o mojoj ulozi u tom uspjesnom poduhvatu.Posada Apollo 8 je nakon tog povjesnog leta napravila veliku turneju po svijetu sastajuci se sa raznim drzavnim licnostima i tako su bili i u Beogradu i sastali se sa Titom.

Kada sam se kasnije  nakon njegovog povratka sa te svjetske turneje sastao sa  Astronautom Frank Bormanom kazao mi je da ga je Tito pitao dali se nije bojao da prvi puta leti za mjesec a da mu je on odgovorio da nije imao nikakove velike brige jer je jedan Jugoslavenski inzenjer bio odgovoran za Apollo 8 svemirski brod sa kojim su letili na toj prvoj misiji oko mjeseca.Naravno da je Borman rekao Titu moje ime i kazao mi je da me je jos dosta pohvalio i da cu vjerovatno da cujem da se Tito zeli sa mnom sastati.Tako me je moj dobar prijatelj i saradnik sa Apollo programa predstavio Titu i naravno da sam kao rezultat dobio poziv da ga posjetim kada se pruzi prilika kod mojih posjeta Jugoslaviji.

Ja sam iskoristio taj  Titov poziv u vezi podrske koju smo trazili u pocetku nase moguce saradnje sa Sovjetskim Savezom za prvu zajednicku svemirsku misiju sa nasim Apollom i njihovim Sojuzom.Naime,ja sam se sastao tri mjeseca nakon uspjesne Apollo 11 misije prvog sletanja na mjesec u oktobru 1969 godine sa Sovjetskim kozmonautom Generalom Beregovojem i predlozio zajednicku misiju da se sastanemo i spojimo u orbitu oko zemlje.Naravno da je ne samo  Kozmonaut General Beregovoj nego i ostali  u Sovjetskom politickom rukovodstvu imali nepovjerenje u nase predloge  svemirske saradnje nakon sto smo ih pobjedili u tom poduhvatu za prvo sletanje na mjesec.Slijedile su razni sastanci u kojima smo razgovarali o raznim tehnickim i operativnim problemima pod atmosferom nepovjerenja nasih Sovjetskih mogucih suradnika tako da nije bilo bas puno nade da se taj zajednicki poduhvat ostvari.

U ljeto 1971 godine u Beogradu je bila organizirana velika medjunarodna izlozba pod nazivom “Covjek u Svemiru” sa Sovjetskim i Americkim sudjelovanjem.Ja sam bio poslan  da sudjelujem kao predstavnik US State Department sa Astronautom  Generalom Tom Stafordom da pokusamo da se sastanemo sa Sovjetskim Kozmonautima koji ce  tamo sudjelovati i da pokusamo da se sastanemo i sa Titom  da dobijemo Titovu podrsku naseg plana za zajednicku svemirsku misiju kada se  Tito sastane u Moskvi sa Breznjevom pod kraj 1971 godine.Nisam imao problema u mojim razgovorima sa tamo prisutnim Sovjetskim Kozmonautom Pavlovicem da se nastojimo sastati sa Titom i da zatrazimo njegovu podrsku naseg plana.Ta prilika se meni pruzila kada sam bio zatrazen da provedem Tita sa njegovom suprugom Jovankom kroz izlozene svemirske agregate ukljucujuci i Apollo 9 komandnu kapsulu koja se upravo vratila sa desetdnevnog leta  po prvi puta ispitijuci operativne metode sa novim LEM potrebne za sletanje na mjesec.Nakon toga smo pozvali Kozmonauta Pavlovica i zajedno sa Titom i Jovankom imali rucak i opsirne razgovore o mogucoj suradnji izmedju Sovjetskog Saveza i Amerike u svemirskim misijama i prva takova misija je bila predvidjena za ljeto 1975.Nazalost, trebali smo medjudrzavni ugovor koji bi se mogao da potpise u ljeto 1972 godine kada ce Predsjednik Nixon na bude u posjeti kod Breznjeva i Kosigina u Moskvi.I ja kao i Kozmonaut Pavlovic smo uvjeravali Tita da su u medjuvremenu rijesena vecina tehnickih problema i da su nase obje zemlje interesirane u takovoj medjunarodnoj kooperaciji u svemiru i da trazimo Titovu podrsku kada se sastane sa Breznjevom u Moskvi.

Pored toga naravno je bilo i raznih sporednih razgovora kao izmedju Titove supruge Jovanke i mene kada je saznala da su moji pretci iz Vojne Krajine i da su bili u austrougarskoj Ogulinskoj granicnoj regimenti i da je jedan od mojih prapradjedova od K&K Franz Jozefa dobio plemicku titulu 1870 godine.Pored toga mi je Tito predlozio nekako u sali da se vratim nazad  i da organiziram Jugoslavenski Svemirski Program nasto sam mu ja odgovorio da  su svemirski projekti preskupi poduhvati cak i za Ameriku pa zato trazimo suradnju sa Sovjetskim Savezom da dijelimo troskove.

Nazalost smo slijedeci dan primili vijest da tri Sovjetska Kozmonauta su poginuli na povratku iz svoje misije leta sa novom sovjetskom letilicom Sojuz i ja sam predlozio Kozmonautu Pavlovicu i tadasnjem Americkom Ambasadoru u Beogradu da bi se organiziralo sudjelovanje naseg Astronauta Generala Staforda koji je jos bio  sa mnom u Beogradu na pokopu ta tri Sovjetska kozmonauta u Moskvi.General Staford je odletio iz Begrada  u Moskvu i bio jedan od nosilaca lijesova ta tri Sovjetska Kozmonauta i Stafford je sreo prvi puta Kozmonauta Generala Leonova sa kojim je dijelio cetiri godine kasnije komandu Apolla i Soyuza u prvoj zajednickoj misiji u orbitu oko zemlje u Lipnju 1975 godine.Kasnije sam saznao od  Sovjetskog Kozmonauta Generala Leonova da je sudjelovanje naseg Astronauta Generala Staforda na sprovodu ta tri poginula Kozmonauta  kao jedan od nosilaca lijesova  bila jako pozitivna u stvaranju boljih odnosa i povjerenja za objektive zajednicke svemirske misije Apollo i Sojuza.

Moj slijedeci sastanak i vecera sa Titom i Jovankom su bili u Los Angelesu kada je mislim u ljeto 1972 godine bio u posjeti kod Nixona u Washingtonu i poslije toga u Houstonu i Los Angelesu.Najvaznije sto je bilo za mene da mi je Tito rekao da je govorio sa Breznjevom  kod svoje posjete Moskvi u prilog te prve zajednicke svemirske misije i da drzi da ce Sovjetski Savez da potpise ugovor o tom poduhvatu kada Nixon dodje u Moskvu na ljeto 1972 godine.Tako je i bilo,kada je Nixon dosao u Moskvu potpisao je sa Kosiginom

medjudrzavni ugovor o Apollo Sojuz misiji u ljeto 1972 godine.

Niti u jednom u ta moja dva susreta sa Titom nismo govorili nista drugo nego samo o Americkim Apollo projektu  sletanja na mjesec i planovima za Skylab prvu americku svemirsku stanicu  cija je maketa bila izlozena na toj izlozbi u Beogradu u ljeto 1971 godine.

Netko mora da se okladio koliko će ljudi pogledati trailer. Zapravo teaser za, možda, budući film.

Korisnik YouTubea “YugoslavianSpace” postavio je 3.41 dugu montažu na mrežu, a u 24 sata pogledalo ga je oko 90.000 ljudi. Štoviše, maznuo ga je i korisnik “dzigoid” čiju je 11 sekundi kraću verziju u 48 sati gledalo gotovo 1400 puta, a uzrujali su se i neki forumi gdje se rasplamsala rasprava o tome mogu li se potvrditi teze koje se iznose u teaseru. Domaći su mediji “poludjeli” za bilo čime što bi se moglo napisati uz prenošenje toga trailera.

A sad film

U traileru potpisani redatelj Žiga Virc, opisan kao “Academy Award Nominated Director”, pokazuje se, nije zabilježen među imenima u analima prvoga što pada na pamet - Oscarima. Nema ga ni u IMDB-u da je išta ikad učinio na filmu, osim koordiniranja kaskadera 19-minutnog filma “Dan u Veneciji”.

Ti podaci nisu dokraja točni. Kao studentski rad Žiga Virc je snimio 2009. godine partizansku igranu fikciju “Trst je naš!”. Iščašenu ironiju toga filma nad stereotipima i mitovima partizanskih trash filmova mnogi nisu shvatili ni u Sloveniji, a posebno u ostatku svijeta. Zahvaljujući, a možda i računajući na fenomen “lost in translation” film je izazvao, očigledno, dobrodošlu mu sablazan.

U traileru, naknadno puštenom na YouTube, kočoperi se atribucijom da je “izabran kao finalist na 37. godišnjem neobaveznom izboru za studentsku nagradu na filmskoj akademiji”. (U traileru je telop s nekom takvom nagradom, a u trailerima je to ionako obavezan element). Familija Virc ima određenu AV produkciju i stranice Studija Virc.

Mnogo govore podaci o ekipi Studija Virc:

• direktor fotografje Andrej Virc
• Boštjan Virc, diplomirani komunikolog zadužen za postprodukciju i koncepte
• Žiga Virc, apsolvent filmske režije
• Boris Bezić student filmske režije
• …

Da njihov “Houston, we have problem” treba doživjeti sa zrncem sprdnje, tako rijetke u današnjem “preozbiljnom” vremenu, meni je odmah bilo jasno gledajući trailer i slušajući njegovog egzaltiranog naratora. Nakon toga nimalo me nije iznenadio grafički element zupčanika u logotipu Studija Virc. Eto ga u skoro svim vizualijama raznih frakcija pokreta Neue Slowenische Kunsta od 1984. godine. Medijski je najglasniji izdanak toga pokreta bend Laibach. U njegovim njedrima nastali su još grafički studio Novi kolektivizam (zaslužni za skandal s plakatom za Štafetu mladosti 1987. u naci-estetici), umjetnička skupina IRWIN, te kazališne skupine Gledališče Sester Scipiona Nasice i - posebno - nasljednik te skupine Kozmokinetičko gledališče Rdeči pilot/Kozmokinetički kabinet Noordung Dragana Živadinova. Ovi su posljednji jednu od svojih predstava opsjednutih temom svemirskih putnika “Biomehanika” izveli 1999. u Roskosmosvoj prostoriji s bazenom za uvježbavanje kozmonauta u Zvjezdanom gradu.

Što drugo, dakle, očekivati od djece NSK-a kojima su glavni playground manipulacija temama totalitarnih režima, obrascima naci-boljševičke propagande, i raketama kao falusoidnim metaforama militariziranih ideologija? Ništa, osim novoga proizvoda uz čije će se javno predstavljanje protagonisti pojavljivati smrtno ozbiljnim istupima, a pritom se u osami kuglati od smijeha nad javnim učinkom takvoga istupa.

Bacimo sad pogled na tvrdnje iz trailera “Houston…”

“U vrijeme hladnoga rata osvajanje svemira bilo je tema politike, tehnologije i prestiža”.

Vrijeme hladnoga rata bilo je vrijeme rata drugim sredstvima: s ratnim ekonomskim ratnim naporima i, srećom, s minimalnim žrtvama u ljudskim životima. Takav je napor bio i svemirska utrka.

Fenomen Gagarina, kao slavodobitnost socijalizma i sramota za SAD, nije glavni pokretač utrke u svemir. Glavni pokretač svemirskih programa bilo je nadmetanje u proizvodnji što efikasnijeg bespilotnog balističkog nuklearnog oružja.

Letovi s ljudskom posadom bili su samo njihova propagandna nadgradnja. Jugoslavija tu nije imala što raditi, osim, s Titom kao vještim igračem između dvaju blokova zauzetih uzajamnim antagonizmom, pokupiti poneku mrvicu izletjelu iz centrifuge. A ona je za zemlju od 20 milijuna stanovnika bila jako puno. U to vrijeme Jugoslavija je, bez obzira na unutrašnje prilike, zahvaljujući toj vještini bila međunarodni igrač veći od života.

Twist u izlaganju trailera o Jugoslaviji kao tajnoj raketnoj velesili, klasično je drska podvala. Ona medijskoga potrošača postavlja u ulogu spremnoga primatelja nove urotničke teorije.

Na temelju čega bi to Jugoslavija postala? Na temelju toga da je Herman Potočnik, s pseudonimom Noordung, sin austro-ugarskog vojnog liječnika bio Slovenac rođen u Puli. Istina, njegova je zaostavština eventualno u Austriji ili Berlinu, gdje je krajem 1928. dovršio je svoju epohalnu knjigu “O problemima putovanja u svemir”, ali Jugoslavija s time nije mogla imati ništa, kao što ni Noordung nije bio “jugoslavenski svemirski pionir”.

Što o Noordungu na ovim prostorima znamo manje od Amerikana i Rusa koji ga slave - naš je problem.

Što je Dragan Živadinov posjetio u Colombu Arthura C. Clarkea i uručio mu primjerak slovenskog prijevoda Potočnikove knjige više govori o Živadinovu, ali se u pažljivo montiranom filmu ta fotka sretno našla pri ruci. (P. S. Javio mi se iz New Yorka Michael Benson s dopunom podataka o nastanku te fotke. Snimio ju je on, kad su Dragan Živadinov i Marko Peljhan 2001. posjetili Arthura C. Clarkea u Colombu. Tada je Clarke Noordunga nazvao genijem, svjedoči Benson. Usput, kaže, nitko ga iz produkcijske kuće nije pitao smije li koristiti tu fotografiju)

Nepoznati, neobjavljeni Potočnikovi dnevnici tvrdnja je i glavni upaljač za glavnu tezu filma: Noordung je znao o raketama više nego je zapisano u toj knjizi, a Jugoslavija se bacila na proizvodnju raketa na temelju nacrta iz njegove (dosad) nepoznate zaostavštine.
Je li? Odakle ona?

“CIA nije mogla otkriti Potočnikove dokumente” kaže trailer. Zaboga, zašto bi ih CIA tražila! “Zato,” kaže narator, jer “Wernher von Braun, od svoje karijere u Peenemündeu i raketa V-2 kojima je u II. svjetskom ratu gađao do 1961. godine nije znao napraviti bolju raketu”. Mmmm, uvjerljivo!

Ali Titova tajna služba ih je našla, tvrdi se, 1947.

Herman potočnik rodio se u Puli 22. prosinca 1892., a nakon njegove smrti obitelj se 1894. seli u Maribor, ali nakon osnovne škole obitelj se seli  u Fichau i Hranice u Moravskoj. Školuje se u Austriji i za I. svjetskog rata Herman potočnik služi u Galiciji, Srbiji i Bosni te na Soči, da bi se 1919. umirovio zbog tuberkuloze koju je navukao na frontama, pa je na Tehničkom sveučilištu u Beču počeo studirati elektrotehniku i strojarstvo. Sve je vrijeme živio s bratom Adolfom u Beču, gdje je umro od upale pluća u 36. godini 27. kolovoza 1929. Točka. Nema njegove tajne ostavštine, a pogotovo ona nije ni na koji način mogla biti dostupnija jugoslavenskoj tajnoj službi.

Izazovna zamisao je da je Tito, baš gladne 1948. na temelju nje pokrenuo svemirski program u “Objektu 505”, podzemnoj ratnoj zrakoplovnoj bazi Željava - koja se počela graditi 1957., a završena je 1965. - teško se miri s golim brojkama, pa se one i prešućuju. Usput, ta je baza bila trijumf idiotizma JNA koja kao da je potpuno zaboravila svoju gerilsku pamet pa se ukopala u betoniranom brdu u klopki koju je moguće onesposobiti jednom preciznom aviobombom bačenu na pistu uz ulaz. Željava je, inače, uništena 1991. i 1992. s 56 tona eksploziva postavljenih upravo radi njena samouništenja, što je bio pravi vrhunac tog idiotizma.

Ali mozgu gladnom iracionalne senzacije trailer nastavlja bajati: “Potkraj 1960. CIA je otkrila da Jugoslavija ima operativnu tehnologiju za let u svemir.” Nju je, zbog osramoćenih neuspjeha Wernhera von Brauna, Amerika u ožujku 1961. kupila od Jugoslavije. “A u svibnju 1961. Kennedy objavljuje da SAD idu na Mjesec!”

I onda se u filmu kaže da je Tito prodao svoju gerilsku prošlost za luksuzni život (kao da ga nije, kao rođeni dendi, prakticirao već i prije rata, kao ilegalac). Ali taj dio prošlosti služi u traileru kao obilat i kaloričan fast food za brainless gledateljstvo. Uostalom, on je i danas vrsta mita u gladnim zemljama bivše Jugoslavije koji podsjeća razdoblje ekonomskog blagostanja bivše zemlje. Bilo je to od raketa?

Dakle, film će tvrditi da su “glavni dijelovi raketa Saturn, kao i dijelovi Apolla proizvedeni u Jugoslaviji”. Također i da su Tito i Jovanka redovito dolazili u NASA-u kontrolirati kako napreduje američki svemirski program.

Čini se da bi već i ovaj filmić mogao sam sebi biti svrha. Ne kao docu-drama, nego kao docu-fikcija, dospiju li Virčevi s kamerama u Željavu. (P. S. - To potvrđuje naknadno raspitivanje Virca u aeronautičkom forumu o t Željavi, gdje pita ima li netko video materijala odatle za jedan budući film)

Žanr docu-fikcije legitiman je koliko i radio-drama “Rat svjetova” Orsona Wellesa. Tko to ne može probaviti na taj način, slobodno može odmah početi paničariti, ili što već od emocija ide uz urotnički doživljaj toga žanra.

A ako ikad bude snimljen takav film, ja bih za njega digao palac već na temelju ovog pažljivo montiranog trailera. Ne sumnjam da bi u unjemu, kao i u najdosadnijim dijelovima pravih dokumentraca posljednjih godina, u njemu bilo puno toga igranoga. 

A sad malo realizma

Je li Titu ikada trebao svemirski program? Znamo da je on malo fantazirao o nuklearnom oružju. Odatle novac reaktor u Vinči, Pavle Savić i ekipa. Ivan Supek se tom njegovom ambicijom okoristio da utemelji Institut Ruđer Bošković i sagradi ciklotron. Ali rakete koje bi mogle dohvatiti orbitu? Malo teže. Ali ako i na to pristanemo, ako pristanemo i na to da je Tito čak imao nuke, protiv koga bi je upotrijebio?

Ja sam u vojsci (JNA) 1980./1981. bio u raketaškoj jedinici, jednoj od dvije takve u artiljeriji JNA. Bile su to ruske rakete s NATO designacijom Frog7. U ratnim igrama balističari i meteorolozi zamišljali su kao da gađaju raketama tipa Scud. Iz Banjaluke/Manjače hipotetske mete bile su Monfalcone, Judenburg i Zeltweg i slične. Ali i to je bila neznanstvena fantazija ležeće vojske. Zna li se da su Scudovi bili ekstremno neprecizni, a Frogovi još i k tome bijedno kratkog dometa, to bolje i da nije nitko dirao. Jedino se tako nečega, kao i još nepreciznijih višecijevnih raketnih bacača mogla latiti budala poput Mileta Martića, i time se još ponositi.

Ima i pogled na stvarnost bolji od onoga koji rezultira s Miletom Martićem?

Baza Željava nije imala vertikalnih kanala (za lansiranje) osim ventilacijskih. Osim bogodanih pista, nije imala ni lansirnih rampi na otvorenom.

Nije imala ni elektroničara po mjeri takvoga programa, da ne govorim o programerima i računalima. Sjetite se da su se do potkraj osamdesetih osobna računala uglavnom uvozila ilegalno, osobnim švercom. Ta je država na mjestima odlučuvanja imala izraziti autizam prema naprednim tehnologijama, ako to već nije bio i otvoreni animozitet. Država uopće nije razumjela koliko treba podupirati vlastitu industriju poluvodiča da bi on a postala svjetski igrač (RIZ je stigao do integriranih krugova pa se urušio), a iskorake su radili pojedinci kao što su računala Iskra Delta, vojni Ivel Z3 i školski backward engineered klon Applea II Ivel Ultra iz Ivasima u Ivanić Gradu. Vlastite pokušaje imala je i begradska elektronika Pupin i niška tvornica EI kućnim računalom Pecom. Svi su ti proizvodi, u ono vrijeme ukorak s vremenom i inovativni, bili prepušteni prirodnoj smrti ne dočekavši boost druge generacije. Tako to biva kad pojedinačni napor, poput onih koje je izvodio inž. Branimir Makanec, ne dobiju potpore.

Generalna publika to bolje može vidjeti po elektronici u Titovim skloništima u Bugojnu i Han Pijesku, ali i po automobilima koji su izlazili iz Kragujevca. Jugoslavija je proizvodila avione tipa Utva, Galeb i (s Rumunjskom) Jastreb s namjerom da autonomno ovlada tom tehnologijom, ali nije znala proizvesti mlazni motor. U Mostaru u Sokolu htjeli su proizvoditi helikoptere, ali ni to nije išlo. Nikako se nije uspio proizvesti najkomplciraniji mehanički sklop na svijetu - zglob rotora. Istina, raketna je tehnologija jednostavnija od helikopterske, ali se helikopterska doima barem jeftinijim pokušajem. Znači, ništa od Titovih raketa za NASA-u. Nije im imao tko proizvesti.

U programu Apollo bilo je zaposleno 380.000 ljudi koji su znali da za njega rade, i još 200.000 njih koji to nisu znali. Da su nekakve nedostajuće kritične komponente uvožene iz Jugoslavije netko bi o toj temi u Americi već bio napravio žurnalistički scoop. U tolikom broju ljudi našlo bi se i nepatriotskih izdajnika koji ne znaju čuvati tajnu (taj argument važi i za sve konspiratore iz Moon Hoax urota), ali bi takvu činjenicu prvi otkrili Rusi. I Tito bi kao igrač između SAD-a i SSSR-a znao nešto ušićariti i na ruskoj strani, što mu je bila uhodana praksa.

Napokon, Tito je ipak odigrao ulogu na dvije strane.

I tu dolazimo do priče koju prepričavam iz prve ruke. Dva su hrvatska inženjera bila duboko involvirana i vrhovima programa Apollo, a obojicu ih dobro poznajem. I s njima sam proveo dovoljno slobodnog vremena ne samo da utolim prvi sloj znatiželje, nego i da se dovedemo do trenutaka dosade. To su dvojica zagrebačkih diplomiranih inženjera aeronautike na FSB-u Mike Vucelić i Anton Cvjetković.

Nji su dvojica nerazdvojni cijeloga života pa su i vjenčani kumovi. Zajedno su tih pedesetih godina - kako se to onda radilo - preko granice prebjegli u inozemstvo. Radili su u Fordu, a odatle su ih, kao prvenstveno nadarene inženjere zrakoplovne tehnike, regrutirali da rade za North American Aviation, gdje su potom radili i na tajnim projektima poput F-107 i F-108, nadzvučnom bombarderu XB-70 Valkyrie, visinskom rekorderu X-15 (jedinom avionu koji je dosegnuo granicu svemira od 100 kilometara). North American je radio i sustav za spašavanje kapsule u svemirskom programu Mercury, a unutra su bili i kad se 1967. North American fuzionirao sa srodnom tvrtkom Rockwell-Standard da bi potom radili ispod loga Rockwell International. Tony Cvjetković je radio i na konstrukciji ICBM-a tipa Minuteman, kao i na bombarderu B-1. Obojicu je kompanija dala u program Apollo. Mike Vucelić je radio na zapovjednom članku Apolla, a Tony Cvjetković je bio šef testnoga tima odgovornoga za mehaničku čvrstoću kapsule Apollo. Obojica sada primaju mirovinu od Boeinga koji je progutao i Rockwell.

Mikeu Vuceliću je unatoč tome teza o jugoslavenskom jezgru Apolla smiješna. Istina, u to vrijeme naše su se novine razmahale, ponajprije o Mikeu, kao čovjeku na dežurstvu u kontrolnom centru u Houstonu koji je primio poziv o eksploziji spremnika za kisik s Apolla XIII., kao o “Jugoslavenima u Apollu”, ali ti su naslovi bili tek urednička neobuzdana sloboda. Ne bi me začudilo da i u budućem filmu bude takvih faksimila.

Dakle, koja je veza “bjegunca preko granice” Mikea Vucelića, raketa i Tita?

On mi sam kaže da je sama činjenica što ga je Tito primio za njega privatno bila olakšanje od strepnji da bi mu se “nešto moglo dogoditi” vrati li se u rodni kraj. Takav susret bio je automatska abolicija. Mike se s Titom susreo, zapravo, na vlastiti zahtjev.

NASA je tražila način da nekako potroši rakete i proizvedenu opremu za program Apollo, nakon što je bila pala odluka da poslije Apolla XVII. više neće biti ekspedicija na Mjesec. Bilo je tu raznih odgovora na pitanje “što da se radi?”, ali je prevladao jedan: hajde da napravimo demonstraciju spajanja Sojuza i Apolla u orbiti! Rusima nikako nije padalo na pamet zašto bi to učinili, pa je trebao zagovor nekoga tko ima veze na visokim položajima s druge strane. Bio je to Tito.

U tom čavrljanju, priča mi Mike, Tito ga je pitao bi li stao na čelo jugoslavenske svemirske agencije.

— Nema Jugoslavija toga novca za raketni program, osim ako ne želi odmah bankrotirati — šeretski je Mike odgovorio Titu.

Žele li slovenski producenti doista snimiti docu-dramu, onda bi svakako trebali naširoko zaobilaziti stvarne sudionike.

Ili možda ipak da ih okupe kao što je to učinio William Karel, redatelj francuskog “mockumentaryja” Opération Lune/Dark Side of the Moon iz 2002. godine za kanal Arté. U filmu stvarni likovi, kao što su Donald Rumsfeld, Henry Kissinger, Alexander Haig, Vernon Walters, Buzz Aldrin i udovica Stanleya Kubricka Christiane Kubrick, naigled svjedoče u prilog fikcijske teze da je spuštanje Apolla zapravo režirao Stanley Kubrick. Svi su oni zapravo čitali za svoj lik priređene tekstove tj. svjedočenja o spuštaju na Mjesec kao “propagandnoj montaži”. Kad je prije dvije godine on prikazan i kod nas, malo je usijanih glava dospjelo pričekati završnu špicu koja je vrtjela razotkrivajuće outtakeove u kojima se sudionici valjaju od smijeha čitajući svoje role.

Neki me i danas jako ozbiljno i pametno priupitaju - jesam li vidio taj film. :-)

Rekli su nam da nećemo biti shvaćeni.

Da to, da ćemo biti neshvaćeni, moramo očekivati. I da se ne čudimo čak i ako ljudima ne idu u glavu tvrdnje jednostavne kao “kiša pada” ili “trava raste”.

Upravo se suočavamo s takvim slučajem. Ništa osobito, pogotovo jer smo na to navikli, ali loša strana te vijesti možda će se odraziti u kašnjenu javljanja dobre vijesti. Ali ono što smo zamislili sigurno neće izostati. Ali krenimo ispočetka…

Javili smo se na globalni natječaj Startup Chile.

S programom Startup Chile sve je zamišljeno jako jednostavno: vlada Čilea preko svojih agencija vodi niz programa kojima je strateški cilj da država brzo uhvati korak sa zemljama koje se ubrzano razvijaju: Kinom, Brazilom, Indijom… Dio tih ambicija je i razvijanje vlastitog svemirskog programa. Ali o tome drugi put.

Jedan od - za razmjere neke ozbiljne vlade - jeftinih inicijativa je projekt Startup Chile. Ove godine država je treći put raspisala natječaj za poslovne pothvate u Čileu. Za to projekt svake godine iz proračuna dobije otprilike pet milijuna dolara. Više od četiri milijuna tih ovogodišnjih dolara taj će progrma podijeliti imigrantima, ili barem poslovnim ljudima koje poziva da u Čileu otvore svoju početničku visokotehnološku tvrtku. Startup Chile na svojim stranicama raspisuje natječaj, a početničke tvrtke koncept svojeg djelovanja prijavljuju na poslovnoj inkubatorskoj društvenoj mreži YouNoodle.

Na YouNodleu lako ćete naći opise startnih kompanja koje osniva naš tim Synergy Moon. Jedno jaje u tom poslovnom inkubatoru je Synergy Space.

Putem projekta Startup Chile država privlači mlade pametne ljude da svoje tehnološke ideje iskušaju tako da ih počnu u Čileu. Nakon što se takav poslovni projekt u prijavi opiše, Startup Chile ih izabere stotinu koje će ove godine potaknuti da ih se započne u Čileu. To je, zapravo, imigracijska politika visokoga stila.

Za razliku od Amerike i Australije prije stotinu godina i poslije, zemlje koje su se dizale na priljevu gladnih i proganjanih, tipičnoj radnoj snazi zemlje koja se industrijalizira s namjerom da dostigne već industrijalizirane “stare” zemlje, Čile želi privući postindustrijske poslove. Oni žele pružiti krov nad glavom visokotehnološkim tvrtkama koje počinju u garaži. Zato ih država sama među prijavljenima odabire sto. Odabrane tvrtke dobit će poticaj od 40 tisuća dolara, radnu dozvolu na šest mjeseci koja se bez problema može produžiti. I što je najvažnije, smiju ne uspjeti!

Čile je izborom tvrtki čiji im se poslovni planovi dopadaju pristao na to da ih dio neće uspjeti. Jedina je obveza prema Čileu, ako su te već ili izabrali i dotirali, da iskreno pokušaš sve da tvoj poslovni projekt uspije. A u šest mjeseci do godinu dana to bi se trebalo pokazati. Imali smo koga pitati kako to ide s prijavljivanjem, koji su to trikovi da se uspije, pa smo se prijavili.

Synergy Space je taj naš projekt. Pod tim imenom počeli smo graditi internetski paket koji pustolovinu našeg istraživanja Mjeseca želi podijeliti sa svima koji Mjesec žele istraživati s nama. Ili pak naknadno koristiti naše znanstvene podatke. Po završetku naše misije na Mjesec Synergy Space bi još nekoliko godina ostao repozitorij tih podataka za građane znanstvenike. Od brojki i slova iz parametara same misije, preko podataka koje su u svojevrsni digitalni dnevnik zapisali naši sustavi za navigaciju, preko podataka koje su zabilježili detektori i spektrometri na roverima i landeru, sve do zbirke fotografija i videa snimljenoga uživo u vrijeme misije.

Međutim, želimo da to mjesto bude mnogo zabavnije.

Tu bi bio i kanal za živi video u vrijeme dok se odvija neka akcija, na raznim testiranjima opreme, gradnju rovera i landera i njihovoj integraciji i pakiranju za lansiranje, ispaljivanje tog svemirskog broda prema Mjesecu, istraživanje krajolika s landera i rovera koji će njuškati po Mjesečevoj površini.

Synergy Space je zamišljen i kao naš vlastiti portal koji bi sa svih strana automatski prikupljao sve događaje vezane uz tim i korisniku bi signalizirao novosti, od onih na našim stranicama, preko objava blogova koji se pojavljuju na raznim stranama, do najava i izvještaja s raznih događaja, naš stream na Twitteru, događaje na profilima ključnih ljudi i stranici tima na Facebooku, medijske reakcije na aktivnosti tima… Ukratko sve, a pri ruci bi bile i osnovne informacije o timu i ciljevima natjecanja za Google Lunar X Prize.

Kako se korisnik ne bi uplašio tolikoga obilja, a samo mi znamo da ga se ne treba plašiti jer ništa neće biti nametljivo, svaki će korisnik moći birati što želi pomnjivije pratiti, a što želi zanemariti. Ali, vjerujemo, da mnogima ni sve to neće biti previše zabavno, osim eventualne dostupnosti žive slike u trenutku emitiranja. Zbog toga smo prednju stranu programa Synergy Space zamislili kao akcionu fotorealističnu 3D igru. Zapravo dvije.

U jednoj bi se igri iz raspoloživih elemenata trebalo sastaviti raketu, lander i rovere te ih ispaliti i dovesti u zagrljaj Mjesečeve gravitacije. Ne bi ta igra bila neka glavolomka i raketna znanost, nego više zabavan način upoznadvanja s našim letećim hardverom. U drugoj igri korisnik bi trebao na Mjesečevoj površini pronaći područje ciljano za spuštanje i ondje što preciznije i bez incidenta spustiti lander. Potom bi se trebalo otvoriti solarne ploče, izvući antene, aktivirati kamere i senzore, spustiti rampu, osloboditi prikopčane rovere, spustiti ih niz rampu i istraživati Mjesečevu površinu. Podloga u tom dijelu igre bila bi Googleova karta Mjeseca, mozaik svih poznatih raspoložvih snimki sačinjen za Google Earth, zajedno s objektima skiciranima u 3D programima koji predstavljaju zemaljske letjelice koje su se ranije spustile na Mjesec.

Sve to bilo bi dostupna svima koji imaju računalo spojeno na internet, ili imaju iPhone, iPad ili telefon/pločasto računalo utemeljeno na Andoridu. Sučelje i dinamika korištenja na pametnim telefonima i pločastim računalima izgledali bi otprilike ovako. Ne izgleda loše?

U Čile smo od ožujka htjeli otputovati s velikom većinom toga dovršenoga, da bismo Synergy Space odatle svečano pustili. Nećemo. Nismo prošli između gotovo 600 prijavljenih projektata. Startup Chile u formularima za prijavu nije imao ni pola prostora na kakvome čitatelju ovdje objašnjavam što namjeravamo i kako to mislimo izvesti. Zato me pretjerano i ne čudi što su preko naše prijave preletjeli i odabrali nekog drugog.

Od ožujka u Čileu treba početi raditi tih stotinu novih projekata. Moja je zamisao bila da u Čileu i/ili SAD-u pokušam pronaći sponzora koji bi financijski podupro ovaj projekt tako da se na njemu mogu stalno raditi nadogradnje i poboljšanja, te da najmanje pet godina nakon završene mislije podaci s njega budu dostupni građanima/znanstvenicima — besplatno. To je mnogo jednostavnije nego od svakoga korisnika tražiti dolar, pet ili deset. Besplatnim sponzoriranim programom došli bismo do što više ljudi bez komplikacija. Sada to neće biti baš tako jednostavno.

Pitanje: mislite li da bi recimo cijena od otprilike pet dolara bila prihvatljiva, kao oblik pomoći timu, kao “cijena” programa koji bi nudio sve što sam sada opisao, i u vrijeme njegova korištenja stalno bi se i besplatno unaprjeđivao? Nama bi ta zarada omogućila održavanje takvoga programa i platila bi poneku avionsku kartu da se obavi posao traženja stalnoga sponzora i omogućavanja da Synergy Space bude besplatan.

Dakle, što mislite?

Post Scriptum 30. prosinca:

Evo jednoga iskustva: http://hervalicio.us/post/14915671294/on-startup-chile

Čovjek se tukao s birokratima. OK, Startup Chile se sâm još fino podešava i taj put može biti trnovit na počecima zbog unutrašnjih razloga. Pogotovo ako netko ondje dođe s predodžbama o tome kako npr. u Kaliforniji funkcionira uhodani rizični kapitalizam. Samo moj ukus, i vjerojatno navike u Čileu, to je isuviše surov, uglavnom predatorski finacijaški pothvat jakoga tempa s glavnom svrhom da se novac umnoži, a ne da se donese nešto novo. Kod mene su ta dva prioriteta obrnute važnosti jer su podređeni kompliciranijoj hijerarhiji ciljeva.

Ja bih imao više razumijevanja za neke lokalne sporovoznosti pa i nositi se s neugodnim iznenađenjima, jer dolazim iz drugačijeg kulturnog kruga. Moj odlazak poslije šest mjeseci pa i “neuspjeha” sasvm sigurno ne bi bio toliko gorak.

Sad u ovome detalju čemu je Startup Chile trebao biti zgodna odskočna daska, da se dospije u Čile, pokrene servis o kakvm govorim u stabilno funkcioniranje, a pritom uradi još niz korisnih stvari i učvrsti još niz danas labavih veza, zahtijeva “plan B”.

Na njemu već debelo radimo.

Lajav sam toliko da mi se jezik, metaforički rečeno, zapliće u noge. To mi kažu drugi. Drugi me kritiziraju i da se, kao vođa tima, u toj svojoj opakoj lajavosti uspješno skrivam od onih radoznalih koji bi skočili na svaku moju slobodniju riječ - samo da je napisana na engleskom!

Eto, proletjelo je mjesec dana i od posljednjeg posta. Mislite da sam ljenčario? Napisao sam u međuvremenu nekoliko “tajnih” blogova, tek toliko da ne izgubim taj osjećaj za “sada i ovdje”. Nisam ih pisao samo za sebe da ne izgubim taj osjećaj radi toga jer su me kritizirali (a ja bih, kao, u neku iskopanu rupu u tlu urlao “U cara Trajana kozje uši!”. Naprotiv, dovršavao sam godinu.

Počela je time što sam 1. siječnja već mjesec dana bio vođa tima Synergy Moon. Tada sam polako hvatao konce o tme tko što radi i dokle je došao, ali sad na potpuno drugačiji način nego kao novinar koji svrdla i, kao autsajder, stavlja na muke timsko vodstvo.

Već sam prije naglasio, najradije bih bio nešto kao coach, izbornik, taktičar, ljepilo za spajanje cjeline, a ne klasični menedžer. Međutim, bio sam i to.

Ipak, teško da bih ja, odavdje, iz Hrvatske, mogao timu kao cjelini namaknuti neophodne milijune dolara. Mislim, nisu ti milijuni čak ni dvoznamenkasti! U usmenim poslovnim razgovorima kad bi se povela riječ o novcu stalno sam potencijalne sponzore, ulagače morao upozoravati da bi tim i s ukupno deset milijuna dolara mogao pobijediti u natjecanju! Nezamislivo! Prvi bi te podcijenili, a drugi bi prečesto otišli vrteći glavom. Nikako da shvate kako smi mi zapravo svemirski hakeri! Oni koji će iz dostupnoga napraviti isto što sa stoput više novca rade države, i to ne baš svaka.

Meni je to bilo tehnički samorazumljivo. Onako kako smo na samorazumljiv način, bez ikakvih kompleksa, 1973. i 1974. u Multimedijalnom centru Sveučilišta u Zagrebu Branimira Makanca iz računala Hewlett Packard System 2000 Time Share cijedili ono čemu nije bilo namijenjeno. Bilo je to prvo računalo u tadašnjoj zemlji za koje su mogli sjesti i naučiti kako radi i studenti koji nisu bili knjigovođe, elektrotehničari ili vojnici. Bila je to prva javna i slobodna nenumerička uporaba računala u nas! Namjerno smo od mudroga Makanca dobili potpunu slobodu mašte! Računalo je bilo pokusno i u upotrebi za pedagoga prof. dr. Mužića koji je vidio budućnost računala u nastavi. Koliko dalekovidno! Međutim, iz tog inkubatora slobode izašlo je mnogo ljudi koji su kasnije u karijeri napravili puno lijepih stvari, kako u računalstvu, tako i u lingvistici, animaciji, tako i na mnoštvu drugih područja. Djelovali smo po načelu “što na dijete što su dvije tone?”. Nisam poslije koliko je moćno to mentalno stanje!

Ali kako to prenijeti direktoru koji strepi nad likvidnošću, a cijela priča o tome da imamo neke ambicije sa svemirom čini samo to da mu glava metaforički prsne kao lubenica pogođena dum-dum metkom. Domaćem, vulgaris.

Ništa bolje npr. nije bilo ni s financijašem iz Sjevernog Hollywooda koji je za svoju investicijsku firmu bio zapravo project hunter. Kako mislimo stići na Mjesec za upola manje novca Paula Allena nego što je fantastičnom (hackeru) Burtu Rutanu trebalo da dvaput poleti do visine od sto kilometara? Eto, tako.

Iz Zaklade X Prize već su nas upozorili da sasvim normalno što će nas u devet od deset slučajeva gledati kao da smo ludi kad budemo uopće budemo spomenuli što namjeravamo. A na sve to moramo dodati: mi ćemo to hakerski, za novac koji je “velikim dečkima - kikiriki.

Sad na ta dva sloja dodajte namaz hrvatske stvarnosti. Ne onaj iz Dnevnika, gdje su svi uljudni i pametni. Posebno oni koji imaju novca. Kod nas se pokazalo da u ovim krajevima jedino čega ne nedostaje jest taština. A prosjek kaže, mnogo ih je koji nisupametni, a malo tko je čak i uljudan.

Bilo je i potpuno obratnih susreta i kontakata. Inženjeri i stručnjaci znali su iz prve reagirati na konceptualna i tehnička objašnjenja. I oduševljeno tražiti: Još! Među njima bili su i neki šefovi tvrtki, kao i neki drugi šefovi istraživačkih institucija. Ali kako da nam pomognu? Sasvim sigurno ne tako da nam na kraju radnoga vremena šapnu kako su ključ ostavili ispod otirača…

Od jeseni se tim u Hrvatskoj ipak počeo preustrojavati. Svatko je na svom poslu tražio mali prostor i malo slobode da posao potkrada zbog idealističkog projekta. Zbog toga se nešto planova, zacrtanih odlikaški precizno, izjalovilo. Bilo je i nešto očaja kad se lupilo glavom u zid. Svima je postalo jasno da sad dolazi vrijeme skupih materijala, komponenti, i potpuno profesionalnog angažmana ljudi potpuno svjesnih da znaju sve potrebno da nam se zamisli ostvare.

Nešto na upornost, nešto na idealizam i s nešto sreće, gradeći međusobno povjerenje i istodobno oduševljavajući se znanjem do jučer nepoznatih ljudi, stvari su pomalo sjele na svoje mjesto. Istraživači i biznis oko ovoga što radimo sklopili su konzorcij i s puno nade kandidirali su znanstveno-istraživačko jezgro ovoga projekta redovitim izvorima za znanstvena istraživanja. Kažu nam da stojimo jako dobro, a kad to postane i službeno, onda ćemo sve to i objaviti. Međutim, cjelovita ova nevjerojatna priča završit će tek između korica neke knjige tek kad postane jasno da smo uspjeli. Istina, ja zigaram da ispričam lude epizode i obrate koji su se događali svaki dan. Ali ne mogu dok se to ne počne ostvarivati. Sada čekamo, ali znamo da barem imamo okvir za suradnju puuuno bolji od “Ključ je ispod otirača”!

Jedan datum za objavu trebao bi biti za nekoliko dana, drugi vrijedan mnogo većeg veselja, a uz šturiju objavu, za nešto više od mjesec dana.

Ono o čemu sam također sve vrijeme šutio odvija se od danas: naš šlan i suradnik iz Čilea Agravat Bipin večeras je na Sveučilištu Antofagasta počeo držati radionice tima Synergy Moon. U Antofagasti će se graditi mjesečev lander. Tim je oformljen, a sad moraju ubrzano protrčati kroz naše interno gradivo koje se prikuplja još od proljeća 2008. godine s odgovorima na pitanja: Tko? Što? Gdje? Kada? Kako?

Žao mi je što nisam u Čileu da im sam to prenosim, ali otići na nekoliko tjedana, koliko traje ta radionica, nema smisla. Otići ću, nadam se, onamo na proljeće na nekoliko mjeseci. Usput, ondje pripremam i jedno iznenađenje - ta-daaaaa! slijedi ekskluzivni nagovještaj samo u vaše oko-uho-grlo-nos - računalni projekt nas nekolicine Synergy Space, koji će svima na svijetu s računalom i internetom, iPhoneom, iPadom i telefonom pod Androidom, omogućiti da izravno, u stvarnom vremenu, prati što radimo, kopa po snimljenim fotografijama i gleda uživo video svega što radimo. Sve do izravnoga prijenosa svega kad se misija počne odvijati! I da filmove još naknadno vri toliko pta koliko god bude htio.

Bit će to naš globalni reality show u kojemu će biti i zabavni sloj za sve, s igrama, ali će tu biti i svi podaci, uskladišteni i na više godina po završetku misije, za sve radoznale, ali i one koji iz toga žele izvući neka znanstvena otkrića koja su promakla nama samima. Odlazim u Čile da sve te sadržaje učinim besplatno dostupnima svakome koga zanimaju!

Radionice slične Bipinovim u Antofagasti, zajedno sa znanstvenim i tehničkim brainstormingom ovih tjedana predstoje i meni, u Hrvatskoj. Počinjem u Zagrebu s Mariom Kovačem u Turbini, Turbo tribini, u Močvari 15. prosinca na tulumu uz talk show pod naslovom: Hack the Cosmos!/Hakirajte svemir! U ovom slučaju za onu vrstu publike koja tamo zalazi. Meni najdražu. Svoju jezičinu mogu ponovno pustiti do poda!

Aviation Week ima vijest: Excalibur Almaz, tvrtka za svemirski turizam sa sjedištem u Houstonu (sve netočnost do netočnosti, ali sad slijedi bomba:) postaje sedmi sudionik u drugoj rundi NASA-ine inicijative za razvoj komercijalne svemirske letjelice za prijevoz ljudi Commercial Crew Development - CCDev - Initiative).

Gdje je bomba?

Aviation Week ovako predstavlja tvrtku Excalibur Almaz: zna se po planovima da obnovi hardver vojne svemirske stanice iz sovjetske ere za avanturistička putovanja i komercijalna istraživanja.

Ups!

Tko su ostalih šest komercijalnih tvrtki u koje NASA polaže nade, i hrani ih stotinama milijuna dolara, samo da bi razvili američku letjelicu kojom bi Amerikanci na Međunarodnu svemirsku stanicu.

Tu je SpaceX Elona Muska, tvrtka čiji mi se razvoj sve više dopada, a drskost njegog šefa izbacila mi ga je na vrh top-liste ljudi u velikom biznisu koji misle svojom glavom i znaju što rade, nakon što je otišao Steve Jobs. Kad ga još, s druge strane, ne bi sabotirali, gdje bi mu bio kraj!

Među njima je i Boeing, stari pretplatnik naviknut na 7-8 ili čak 9-znamenkaste iznose američkih poreznih obveznika. Gdje se novac dijeli tu su i oni. Kad bi Boeing imao samo malo poduzetnikoga duha u svojim svemirskim operacijama, američki su se astronauti mogli u njegovim letjelicama voziti barem dvadeset godina. Ali njih uglavnom ne znanima razvoj onoga što ne bi naručilo neko miinistarstvo, a najradije ako je to Pentagon. Tvrtka koja bahatošću podsjeća na IBM krajem sedamdesetih godina u vrijeme dok se hakeri igraju gradnje malih računala, sada je ipak odlučila o svom trošku izraditi kapsulu za posadu. Rakete već odavno ima i prodaje ih i NASA-i u Pentagonu.

Blue Origin je ambiciozna hobistička kompanija osnivača Amazona Jeffa Bezosa. Taj možda najinteligentniji IT bogataš nema manje ambicije u svemiru, ali njegove tajanstveno razvijane originalne koncepcije dosad su se u praktičnim testovima pokazale iznimno neuspješnima. Neovoisno o tome NASA nije škrtarila.

Sierra Nevada je prvensveno pouzdani proizvođač elektronike za svemirske letjelice. Žele i više pa su 2008. godine kupili tvrtku SpaceDev. Ta se ekipa navukla na napušteni koncept letjelice X-34, “čamca za spašavanje” s ISS-a koji je za NASA-u razvijala tvrtka Orbital Sciences i odlučila ga je razviti. Karbonski dizajn njihovog broda Dream Chaser, koja oblikom podsjeća na umanjeni shuttle, zapravo je aerodinamizirana kapsula koja se na Zemlju iz orbite treba spustiti meko kao jedrilica. Sad joj dodaju motor, iako se od početka zna da bi je u orbitu trebala nositi Lockheed Martinova raketa Atlas. Dream Chaser još nije uspio dorasti ni do testova jedrenja, u čemu im treba pomoćio avion nosač Scaled Compositesa White Knight.

United Launch Alliance (ULA), kartel Boeinga i Lckheed Martina koji proizvodi rakete i državnim klijentima diktira cijene lansiranja također je dio skupine CCDev, a sa tipično vojnom tvrtkom Alliant Techsystems (ATK) čini “neplaćeni dio” te skupine.

I sad još taj čudni Excalibur Almaz! Još nije objavljeno je li tvrtku NASA privukla lijepim riječima kao ULA-u i ATK, ili u će sljedećoj tranši novca biti i dio za njih. Posljednji put NASA je podijelila 270 milijuna dolara.

Excalibur Almaz je čudan, mada izvrstan igrač! Doista je kupio kompletnu svemirsku stanicu iz sovjetske ere! Kapsule za višekratnu uporabu TKS i dvodjelno tijelo valjkaste stanice Almaz, funkcionalni blokovi za prijevoz opskrbe, sve je prevezeno u Douglas na otok Man u Irskom moru, gdje je tvrtka po superpovoljnim uvjetima otvorila posao, ima hangare i pogone, bankovni račun, osiguranje. Sve, uključujući izvrsnu obrazovanu radnu snagu i najpovoljnije porezne uvjete na svijetu. Osim toga, zlu ne trebalo, ne polažu račune birokratskoj piramidi FAA. U Houstonu imaju podružnicu, tek toliko da im se u ured može došetati netko iz NASA-e ako ima što reći. Isti takav ured imaju i u Moskvi, uostalom.

Odakle cijela netaknuta svemirska stanica u vojnim viškovima današnje Ruske Federacije?

Za razliku od Amerikanaca, Rusi ništa ne bacaju. Istina, Rusi si dopuštaju da im neke stvari poput raketoplana Burana propadaju na otvorenom, ali polagano propadanje je u Rusiji dio ekosistema. Jednako kao što se u Rusiji sve može kupiti, za razliku od “slobodnog tržišta” u Americi, gdje se to ne može.

U vrijeme prve sovjetske svemirske stanice Saljut, tamošnjim je generalima na pamet pala zamisao da bi se arhineprijatelj u hladnom ratu, Amerika, mogla špijunirati iz orbite. Kad su već uspjeli srušiti Garyja Powersa u visokoletećem američkom špijunskom avionu U-2, kao pravo rješenje za špijuniranje učinila im se orbitalna stanica! Svu su tehnologiju već imali iskušanu u stanicama Saljut, a one su ionako služile vježbanju randevua za nastavak utrke s ljudskim posadama prema Mjesecu.

Vojn svemirsku stanicu Almaz izgradili su. Čak su iskušali i svemirski brod TKS u koji su komotno mogla stati tri astronauta. Za raliku od brodova klase Sojuz, te su kapsule imale ispupčenu stražnju stranu sličnu kao brodovi Gemini i Apollo. U kljunu kapsule bili su retromotori za meko spuštanje na tvrdo, ma gdje to bilo (vojnici moraju računati i s neplaniranim mjestima).

Svi interfejsi za randevue s drugim orbitalnim letjelicama bili su jednaki kao oni za spajanje na Saljut. Rusi poslije nisu ništa dirali, pa su se putem toga tipa “utičnica-utikača” sojuzi spajali i na stanicu Mir. U kasnijoj fazi čak i shuttle. Sustav za sidrenje ostao je isti takav i na prvom članku ISS-a Zarji. Praktično.

Brodovi TKS imali su i praktičan dodatak za prijevoz tereta, vlastiti robusni komunikacijski sustav, odlične manevarske sposobnosti. Vojnici su unaprijed računali i na mogućnost neprijateljskog suseta u orbiti, pa su konstruktori udovoljili i tim zahtjevima. Iskušali su ih s posadom koju su lansirali raketom Proton (1976., 1977. i 1983.), a i bespilotne kargo članke. Lansirali su ih stanice kao Saljut 2, 3 i 5. Čak su imali i male kapsule za neovisan povratak vrijednih stvari, poput filmova, na Zemlju. Osim prve misije u kojoj je bilo komplikacija tipičnih za dječje bolesti, sve je u drugim slučajevima radilo.

Jedino, pokazalo se da za špijuniranje uopće nije potrebna posada. Jeftinije je da to rade samo strojevi. I manje je rizika. Tako je Almaz otkazan 1977. a preostali je hardver konzerviran.

Almaz je bio sovjetski odgovor na projekt američkog Ratnog zrakoplovstva MOL, Manned Orbital Laboratory. Američki je orbitalni “labratorij” bio temeljen na modificiranoj kapsuli Gemini B, a životni je prostor bio u cilindru posljednjeg stupnja rakete Titan. Slično je, na temelju hardvera Apollo, kasnije napravljena orbitalna stanica Skylab. Projekt je bio toliko velika tajna da su se mnogi na vrlo visokim položajima u NASA-i i u vrhu vojnog svemirskog programa nemalo začudili kad su nepoznati modri skafanderi pronađeni 2005. pri inventuri u stalno zaključanoj prostoriji vojnog lansirnog kompleksa 5/6 u Cape Canaveralu. Dakako, Rusi su sve to otprije znali i izgradili su protuodgovor.

Poslije se u SAD-u sve razjasnilo: skinuta je plomba stroge povjerljivosti sa svega o MOL-u. Međutim, osim nekoliko fotografija i popisa astronauta te dva modra skafandera unikatnog tipa MH-7, od MOL-a ništa opipljivo nije ostalo.

Vojne napučene orbitalne stanice postale su posve deplasirane kad je 1983. Ronald Reagan najavio “zvjezdane ratove”, Stratešku defanzivnu inicijativu, sustav robotskih svemirskih brodova laserskih ubojica neprijateljskih objekata u orbiti. Bila je to prije propagandna ofenziva, jer za stvarni razvoj tako čega nije postojala tehnologija…

A s druge strane Reaganu u to vrijeme bio je Gorbačov. Ali to je posve drugi izazovni ogranak priče, ovdje i sada posve nezanimljiv.

Tvrtku Excalibur Almaz na otoku Manu 2005. godine osnovali su Art Dula, odvjetnik specijaliziran za svemirske teme i američki astronaut dr. Leroy Chiao.

Njih je desetak utemeljilo tvrtku ojačanu menedžerima i dvojicom bivših ruskih kozmonauta, Vladimirom Titovim i Valerijem Tokarjevim. Ovaj posljednji je još služio svoj kozmonautski staž za Roskozmos na ISS-u 2005. i 2006. u 12 stalnoj posadi. Leroy Chiao je bio zapovjednik 10. stalne posade, nakon što je prije toga onamo i triput letio shuttleom i sojuzom. Već je godine 2006. direktor Excalibur Almaza, a može se reći da mu je i glavni kreativni motor.

Leroy Chiao osim engleskog, govori mandarinski kineski i ruski, što mu je, osim dugotrajnog boravka na ISS-u, pomoglo da uspostavi vrlo srdačne odnose s Rusima. Na svim razinama.

Iz kupljenog ruskog hardvera pobacali su svu zastarjelu elektroniku i Almaz je sada praktično spreman za lansiranje. Posve im je svejedno kojom raketom, Atlasom ili Deltama. Kapsule imaju sve potrebno za pristajanje na ISS, a iz ruskih skafandera tipa “sokol” u Excalibur Almazu razvili su vlastite.

Za uslugu taksiranja Amerikanaca na ISS vjerojatno će tražiti ponešto kao protuuslugu. Recimo, slobodu da ondje dovode i turiste. I još prstohvat slobode u vezi s vlastitom budućom svemirskom stanicom na kojoj će bivši prozori za špijuniranje i fotografiranje, kao soba s pogledom vjerojatno više oduševljavati bogate turiste, a po povratku obitelj i prijatelje, nego što bi iste te snimke nekoć oduševljavale ruske generale.

Leroy Chiao NASA-i uopće ne mora ići niz dlaku. Excalibur Almaz nije se američkoj svemirskoj agenciji sam nudio, jer mu ruski sojuzi i protoni, kao rakete nosači, sve vrijeme za razuman iznos stoje na raspolaganju. Uostalom, samo dio menedžmenta su Amerikanci, a u kompaniji su ništa manje važni Rusi.

Većina ih je ipak s otoka Mana gdje je vrlo moćna svemirska industrija pronašla svoj spokojni dom. K svemu, Man ima vrlo široku političku autonomiju u odnosu na Veliku Britaniju i može poslovati s kime hoće. Nije mi teško zamisliti čak ni da se Almazi jednoga dana lansiraju s Tonge Interobitalovim Neptunom 4000. :-)

• Ispričavam se čitatelju što je proteklo preveliko razdoblje od posljednjeg nastavka. Razlog je jednak kao i iz Venezuele proljetos: previše osjetljivih poslovnih razgovora o kojima nije moguće govoriti u stvarnom vremenu. A i naporno je živjeti životom u kojemu od deset poslovnih pokušaja upali jedan. Ili još manje. Bit će vremena da i o tome govorim otvoreno. Sada mogu najaviti da bi jedna velika objava mogla biti sredinom prosinca, a druga sredinom siječnja. Bit će u međuvremenu i događaja s našim tehničkim igračkama o kojima ću pripovijedati kako se događaji budu odvijali, makar nam sve išlo naopako. Hvala na strpljenju!

Gdje je onaj tko upravo čita ovu stranicu…

Eto, lansirali su i drugi dio svemirske stanice Shenzhou 8. Kad se za dva dana te dvije kante spoje bit će to svemirska stanica. Sad nedostaju još samo astronauti gore, a i što će tamo raditi…

Jesam li vam rekao? Listopad je, pa prošli se nastavak s naslovom “ISS u listopadu nenastanjena? Koješta!” kočio više od mjesec dana. Listopad je i više ne znamo ime onoga tko je lio krokodilske suze nad zlehudom sudbom ISS-a, jer da su dva uzastopna ruska ispaljivanja bespilotnog orbitalnog tereta… zatajila.

Nije da sam se naslađivao tim naslovom i namjerno dodijavao onim drugima na koje još djeluje odbljesak fascinacije (ili prepričavanja o njoj) svemirskim javnim folklorom što datira iz šezdesetih godina. Naprotiv, nisam ljenčario, a ono čime sam bio (i još sam) jako zaokupljen uglavnom nema veze s Mjesečevom sjenom. A onog drugog, s time u vezi ima malo manje, zvuči toliko dobro da se još ne usudim blebnuti o čemu se radi dok je zec još u šumi. Ukratko, bio sam ružno prezaposlen do prije nekoliko sati. Nije bilo vremena. Nema ni sada, ali sam naletio na lijepu priču. Vjerujem, mnogi će je čuti u toliko pojedinosti prvi put, kao što sam trljao oči od čuđenja kad sam na nju naletio. A i poučna je. Pa krenimo.

U četvrtak 20. listopada — baš na rođendan mog oca, što je za cjelinu posve nevažno — predviđeno je da se iz Svemirskog centra Kourou u Francuskoj Gvajani, nakon više od desetljeća gradnje i priprema, prvi put ispali raketa sojuz. Nosit će u orbitu dva orbitalna pokusna satelita za novi europski geonavigacijski sustav Galileo.

Kako su ruske rakete dospjele u svemirski centar koji dijele Europska svemirska agencija (ESA) s Francuskom svemirskom agencijom (CNES) - to je zanimljiva i opširna tema koja zavređuje cjelovit prikaz možda kakvom drugom zgodom. Sve je počelo s prvim idejama i pregovorima prije više desetljeća.

Ono što će za dva tjedna biti opća činjenica, ma koliko ona zazvučala epohalno (jer to i jest), mogla bi zauvijek u sjenu šire javnosti baciti jedan gotovo ne manje grandiozan pothvat na istom tom mjestu, Svemirski centar Kourou. A on se izvodi u tišini. To je dovršavanje prvorazrednog sustava osiguranja svemirskog kompleksa usred tropske prašume. Zato i ona slika na početku.

Centre spatial Guyannaise (CSG) u blizini karipske luke Kourou prostire se na 850 četvornih kilometara. Tu su postrojenja za ispaljivanje raketa, njihovo spajanje s korisnim teretom, a tu je i tvornica za proizvodnju raketnog goriva, luka u kojoj mogu pristajati i najveći prekooceanski brodovi te kompleks aerodroma koji komotno može poslužiti i najveću teretnu letjelicu Antonov An-225, koji je tu jedan od češćih gostiju. Uredske i pomoćne prostorije za ljude iz ureda, i pomoćnike, a stanove da i ne spominjem.

Prednosti toga položaja za lansiranja sad će, u zajednici s Europljanima, iskorištavati i Rusi. Ali osim poznatih prednosti, taj zemljopisni položaj ima i svoje nedostatke. Jedan od njih je vrlo teška tropska klima koju teško ponose ljudi. Ali je — od samih zaposlenih — od učinka tih klimatskih uvjeta mnogo teže zaštititi osjetljivu tehniku. Korozija, kondenzacija vlage, ubrzano popuštanje električnih kontakata, neplanirani galvanski kratki spojevi, ubrzano zaprljani električni kontakti, velika opasnost od udara groma za tropskih oluja u toj ravnici praktično na razini mora… to je prirodni ambijent s kojim stručnjaci za sigurnost suptilne tehnike moraju računati.

U Francuskoj Gvajani specifična nevolja je i ljudski faktor. U nerazvijenoj koloniji u koju su do prije nekoliko desetljeća Francuzi uglavnom slali najteže kriminalce na izdržavanje dugogodišnjih kazni, razvila se nimalo sigurna društvena kombinacija. Šaljivci bi rekli, korozivna. Radi se o stanovnicima koji su mješavina europskog, afričkog i lokalnog podrijetla.

Da to nisu samo jednostavne i jeftine sheme koje ostaju kao dojam svakome tko je gledao film Papillon, o tome govore i teška prekoračivanja rokova gradnje ruske lansirne rampe. Prekardašilo se gotovo dvije godine više od najavljivanih. I vrijeme je samo po sebi trošak, ali razlog kašnjenja je bizaran: s gradilišta u svemirskom centru nestajalo građe u tolikim količinama da su graditelji morali prekidati rad i čekati nove isporuke brodom iz Europe!

Zaštitarska grupacija Geuterbrück France, koja je 2007. godine dobila posao fizičke, tehničke i tehnološke zaštite cijeloga područja, morala je biti iznimno… kreativna.

Od impresivnih primijenjenh sigurnosnih rješenja možda najrječitije govore količine ugrađene opreme, jer ostale sigurnosne trikove i nema smisla raščlanjivati. Tehnički i taktički aspekti tog kolosalnog rješenja proučavaju se na najvišim stupnjevima akademija za sigurnost, znate već kojih.

Osamljeni primjer: samo na rampi za lansiranje sojuza podignuti su dvaput viši gromobranski tornjevi nego u stepama Bajkonura…

Samo je radi sigurnosnog videosustava (ponajprije) instalirano 1200 Heliosovih halogenih reflektora snage od kilovat. Područje pokriva 670 HD videokamera čije se slike prikazuju na po mjeri rađenih 10 nadzornih stanica s više od 500 četvornih metara površine monitorskih zidova. Na svakih je monitora za sliku s devet kamera raspoređen po jedan motrilac, sedam dana u tjednu po 24 sata. Polovici je zaštitara, kojima je glavna zadaća provjera sigurnosnog ponašanja ljudi, pridodan po još jedan tehnički motritelj koji u stvarnom vremenu prati funkcionira li tehnika kako ju je normirao konstruktor. Toj ljudskoj masi treba pridodati još nadzornike koji u stvarnom vremenu koordiniraju zamršenije događaje te su odgovorni za donošenje odluka u kojima će velikom brzinom razabrati važnost više istovremenih uzbunjujućih dojava.

Kompjuterski je dio posebno impresivan. Osim motrenja u stvarnom vremenu, slika se sa svih kamera mora negdje i pohranjivati da bi se u slučaju incidenta mogao analizom utvrditi točan uzročno-posljedični slijed događaja. Naivna pomisao: sustav temeljen snimanjem na trake, naravno, bio bi recept za kaos. 

Zbog toga je instalirano otprilike 80 Geuterbrückovih kompjutorskih platformi tipa GeViScope, na koje su vezana 62 GeViRAID sustava za pohranu podataka, ne samo slike, nego i svega sa senzora koji analiziraju kakvoću tla, zraka i vode, 10 evaluacijskih stanica u kojima se podaci sistematiziraju i tumače, vezanih za deset golemih videozidova rađenih po mjeri. Tako je moguće u stvarnom vremenu gotovo trenutačno procijeniti što treba uraditi u sljedećem hipotetskom slučaju:

Ako lopovi, nekim slučajem neopaženi, noću pokušaju švercati malu količinu radioaktivnog materijala, a zaštitar ih povicima ne uspije zaustaviti, centru će se već razabrati lopove od ostalih, a i gdje su im pomagači. Tako će se na točne lokacije poslati naoružana pojačanja. Ako spomenuti zaštitar iz prvoga ešalona nespretno zapuca, pa metak ošteti kakav ventil ili spremnik, znat će se koji materijal i odakle curi i kolika od njega prijeti opasnost. Ukoliko se netko od zaposlenih pritom počne gušiti od otrovanja, ili se ozlijedi od istjecanja kakve korozivne tekućine, zaštitari će točno znati na koju lokaciju se i odakle šalju sanitetska vozila. I s kojom vrstom opreme, što ovisi o prilično točno daljinski procijenjenoj vrsti ozljeda.

Pred tim impresivnim mjerama zaštite, kao i pripadajućeg sustava identifikacija i ranga akreditacije osoba u nekoliko sigurnosnih krugova, ipak ne treba smetnuti s uma da je i sam kompleks impresivno golem, a da će to čudo najsofisticiranije tehnološke gradnje moći vidjeti zapravo vrlo malo ljudi!

Tim je fascinantnije što u svemu tome — dakako, iz interesa — sudjeluje i kolonija ruskih zaposlenika svih razina stručnosti. Hladnoratovske paranoike bi na samu takvu pomisao obuzeo neizreciv užas.

Međutim, Kourou je — po priodi posla — mjesto gdje se prakticira pristup “business as usual”. Interesi su jači od ideologije toliko da čak i Francuzi u Svemirskom centru govore engleski. O tempora, o mores! 

P. S. - Baš si razmišljam o tome koliko je istine u frazi “Big is beautiful”

Oštećenje na solarnim fotonaponskim pločama ISS-a iz listopada 2007.

Što više NASA pada u proračunsku nemilost, sve se više odatle čuju alarmantne vijesti, poslije kojih usljeđuju njihovi demantiji ili barem njihova ublažavanja. To je NASA-in PR koji zapravo poručuje: “Dajte nam taj novac!”

Eto, novi val nagađanja o tome da bi ISS uskoro mogao postati nenastanjen. Evo primjera, u poplavi sličnih koji sažima sve, i tvrdnje i razjašnjenja.

Dalje, NASA je ovakvom viješću uspjela doprijeti dosta dalje od opskurnih tekstualnih objava na svojim stranicama, zar ne? Vijest se proširila preko specijaliziranih publikacija i portala, dospjeti na stranice glasila opće prakse. Na tom putu svaki je stupanj širine općenitosti dodao novi uskličnik i metodom pokvarenoga telefona postiglo se upravo to što se htjelo: “Dajte nam novac!”. Dobar PR se daleko čuje, makar vijest bila i loša. (Monogi u tom javnom poslu nisu došli ni do toga)

Kriza? Kakva kriza?

Da se razumijemo, svemirske su nastambe imale i većih kriza. Ponajprije Mir, s Rusima koji su sredinom devedesetih godina imali ozbiljan problem financiranja. Kolika ih je tresla jaka kriza moglo se vidjeti i po prvom civilu s plaćenom kartom u svemiru, japanskom TV novinaru Toyohiru Akiyami, kojega su sojuzom 1990. odvezli na stanicu Mir. Na raketi je, osim zastave SSSR-a sa srpom i čekićem, bila i vidljiva reklama za Sony!

ISS je bio u krizi i nakon dugih zastoja  zbog katastrofa shuttlea Challenger (1986.) i Columbia (2003.). Posebne su krize ISS pogodile 2007. kad je mikrometeorit ili komad svemirskog otpada gadno probušio jedno krilo fotonaponskih kolektora. Godina 2009. bila je posebno gadna za one koji su gore boravili: krepao je jedan krug hlađenja iz kojega je iscurio amonijak, a istovremeno je zatajio najprije jedan, a potom je znakove zatajenja pokazao i drugi od ukupno dva zahoda ruske proizvodnje. Rusi nisu imali previše kapaciteta u sojuzima za neplanirani kargo, a mjesta nije bilo baš ni u shuttleima. Ipak se sa svime nekako izašlo na kraj.

Nevolja s produljenim boravkom na ISS-u je bila i s letom shuttlea Endeavour u misiji STS-134. Troje je astronauta trebalo iz posade koja je poletjela zamijeniti troje pripadnika stalne posade koji su se trebali spustiti. Endeavour je trebao letjeti lanjskoga prosinca, a gomila tehničkih nevolja odgodila je poletanje sve do 29. travnja ove godine. Za to vrijeme troje ih je na ISS-u bilo u produženom boravku, a počelo se već i brujati o korištenjima rezerve energije, kisika i hrane nakon što je ISS opako za nekoliko kilometara promašio bespilotni opskrbni Progres, ali su ga srećom u drugom pokušaju uspjeli usidriti.

Da produžen boravak članova posade ISS-a nije bauk, a njihovi su planirani mandati između pet i šest mjeseci, govori i iskustvo ruskog kozmonauta Valerija Poljakova koji je na stanici Mir 1987.-1988. proveo najprije gotovo 241 dan, a potom je od 1994. do 1995. proveo gotovo punih 438 dana. Prevedeno: 22 mjeseca!

Sada su na ISS-u prikopčana tri svemirska broda: bespilotni Progres M-10M služi kao odlagalište otpada, a Sojuz TMA-02M i Sojuz TMA-21 u svakom trenutku svih šest članova posade mogu spustiti na Zemlju i tu su u ulozi čamaca za spašavanje.

Tko sve leti na ISS

Dakle, gdje je temelj za dizanje panike, kad su Rusi već objavili novi vozni red progresa i sojuza, a Atlantis je ISS-u u posljednjoj misiji shutlea STS-135 u srpnju, za koju osim političkih nije postojao nijedan tehnički razlog, u srpnju na ISS donio goriva, vode, ksika, hrane i rezervnih dijelova za još najmanje godinu dana? 

Osim toga, opskrba ISS-a ne ovisi o sojuzima, jer se glavnina na stanicu uopće ne dovozi sojuzima i progresima, nego japanskim jednokratnim bespilotnim brodovima HTV (kapacitet 6 tona) i europskim jednokratnim bespilotnim brodovima ATV (kapacitet 8 tona).

Kad bi nekim čudom preko noći nestao sav ruski svemirski program s ljudskim posadama, to opet ne bi bila kriza neviđenih razmjera.

Elon Musk je za prosinac dobio termin za lansiranje Falcona 9 s kapsulom Dragon, koja je bez pilota proljetos već orbitirala i uspješno spuštena u more, a da jedinom teretu - golemom koturu ementalera - nije bilo ništa. Sada se prazan Dragon treba automatski spojiti s ISS-om i prije i poslije toga izvesti niz manevara. Ako bi prigustilo, sve bi se lako moglo ubrzati, a Dragon letjeti na ISS sa čak sedam članova posade! U Hawthorneu, u bivšim Boeingovim halama u Los Angelesu, SpaceX ih u raznim fazama dovršenosti ima još osam, a i dosad upotrijebljene kapsule se obnavljaju jer su građene za barem deset letova. Kapacitet tvornice je da proizvedu po jedan Dragon u tri mjeseca!

Nije SpaceX jedini

Istovremeno, NASA u suradnji s Lockheed Martinom pimpla s razvojem kapsule za posadu od šest ljudi, posljednjim ostatkom odbačenoga programa Constellation. Mogu je, s ljudima u njoj, lansirati Boeingovom deltom 5. Čak i sam Boeing, ničim izazvan, počinje razvijati svoj svemirski brod CST-100 za ljudsku posadu. Sami su to već mogli imati prije barem 20 godina. Korporacija Sierra Nevada razvija svoj shuttle Dream Chaser, a tvrtka Blue Origin u vlasništvu osnivača Amazona Jeffa Bezosa, pod ugovorom s NASA-om, razvija svemirski brod Blue Origin. K tome treba dodati i NASA-in ugovor s tvrtkom Orbital Sciences koja razvija robotsku letjelicu Cygnus za prijevoz opskrbe na ISS. Svi oni bez većih teškoća mogu prešaltati u višu brzinu, nedostaje im samo mig iz poslovično konzervativne američke svemirske agencije. Čak i DARPA, znanstveno krilo Pentagona, nudi kome da uvali pola milijuna dolara, ako se javi na natječaj, i bude uvjerljiv u tvrdnji da gradi svemirski brod. Ne čudi me to od “firme” koja samo na gorivo za grijanje šatora u Iraku i Afganistanu svake godine potroši 20 milijardi dolara. Drugo da ne spominjemo.

Da bi slika bila potpunija valja reći kako barem još desetak tvrtki razvija i mogla bi vrlo brzo imati svemirski brod za ljudsku posadu. Sve one, najčešće zbog kroničnog nedostatka drugih privatnih ulagača voze “pod ručnom”. Uz tranziciju koja samo pokazuje volju, a da sad ne spominjem prelazak s civilne na ratnu proizvodnju aviona kad su i američki proizvođači traktora proizvodili tisuće zrakoplova mjesečno, svemir bi vrlo lako odjednom mogao postati napučen vrlo različitim letjelicama s ljudima u njima. Zasad ću zanemariti podorbitalne igrače poput Scaled Compositesa ili Xcora, koji se zabavljaju turističkim podorbitalnim letjelicama. I ovdje važi: kada vam kažu da nema novca, onda to svakako prevedite s “nema dobre volje”.

Ne vjerujte medijima za jedan dan!

Ovakva, mnogo potpunija slika kaže da mimo očiju javnosti raste moćna industrija koja ima ozbiljne namjere, s NASA-om ili bez nje.

Čudno, dosad nisam spomenuo naš Interobital Systems i kapsulu koju sam iskušao koliko je udobna ;-)

Zato se pazite kakvo ćete tumačenje dobiti u dnevnim vijestima mainstream medija. Oni su upravo takvi: njihove vijeti žive jedan dan i kao da prije te jednokratne vijesti, a ni poslije, ne postoji ništa drugo i nitko nikad ništa ni od koga nije mimo njih doznao.

P. S. - Svježi dodatak: NASA na YouTube postavila video u trajanju od 2:35 minutakojim u sitnim rezovima govori upravo ovo o čemu pišem!

Simulacija TubeSata Interorbital Systemsa u niskoj Zemljinoj orbiti

U sljedećih pet godina svake će godina NASA potrošiti po 10 milijuna dolara, tek toliko da bi nagradila američke inovatore neke nove tehnologije. Tu skupinu nagrada u NASA-i zovu Centennial Challenges (Izazovi desetljeća), a osnovno je pravilo što NASA unaprijed bira koja ju vrsta inovacija zanima. U subotu 13. kolovoza glavni NASA-in tehnolog Bobby Braun objavio je za koje će nove teme agencija platiti prvih pet milijuna dolara ove godine.

Koliko je NASA morala biti uvjerljiva da se u srednjoročnom planu očuva po 10 milijuna dolara svake godine s jedinom naznakom - “za podijeliti? Težak posao, s obzirom da se štedi na svakom koraku, pogotovo kad parlamentarna budžetska giljotina visi i iznad epohalnih projekata kao što je svemirski teleskop James Webb.

Dakle, kakvi su to dobici na vidiku?

Veliki.

Naručiti, ili pustiti da se natječu?

U vrijeme programa s ljudskim posadama Mercury, Gemini i Apollo, NASA je cijele sklopove naručivala od privatnih tvrtki za koje su mogli vjerovati da imaju potrebnu ekspertizu. Tako je za svemirski brod Apollo zapovjedni članak i kapsulu za povratak gradila tvrtka North American Aviation, mjesečev modul Grumman Aircraft Engineering, novu generaciju skafandera International Latex Corporation, a roveri kojim su se astronauti vozili po površini Mjeseca izgradili su u General Motorsu. No jedna je stvar s cijenom i rokovima kad državna agencija nešto naručuje, a nešto posve drugo je kad natjecatelje primami nagradom, a oni moraju uvažiti rok za prijavu.

NASA je tako, uz samo naizgled bačen novac, višestruko na dobitku. Najvažniji je već o tome što ima pregled svih koji se bave određenom tehnologijom. Bez natječaja bili bi prinuđeni da naručuju od jednoga proizvođača, a ne mogu kontrolirati ni troškove niti rokove. Drugi je važan dobitak tehnološki napredak: NASA objavi svoju želju, a netko drugi se potrudi da joj udovolji i u to uloži vlastiti razvojni napor.

Tako je NASA, s dvostrukom pobjedom Petera K. Homera na natječaju za astronautsku rukavicu, dobila odličan proizvod kakva sama ne bi umjela proizvesti ni timski, jer su se svi potrebni talenti posložili u pobjedniku. Jednako tako finalisti natjecanja Northrop Grumman Lunar Lander Challenge - Armadillo Space i pobjednik Masten Space - NASA-i su donijeli čak dva dobitka: dokazali su da pri zemaljskoj gravitaciji privatnici imaju upravljivije landere nego što ih državna agencija ima za Mars (⅓ Zemljine) ili Mjesec (1/6 Zemljine gravitacije) te da se landerom preciznije upravlja s jednim jedinim upravljivim motorom nego doziranjem više fiksnih motora. A toliki napredak NASA-u je stajao samo dva milijuna dolara po ispunjenoj kvačici na popisu želja!

Na tom su popisu NASA-inih želja razvoj užeta za svemirsko dizalo, bežični prijenos energije, gradnja svemirske nastambe na napuhavanje… i slične tehnologije.

Tri teme za pet milijuna dolara

U subotu su objavljene još tri želje, vrijedne pet milijuna dolara:

• robot koji će u odabranom geološki zanimljivom krajoliku bez ljudskoga uplitanja moći odabrati i uzeti zanimljiv geološki uzorak (1,5 milijun dolara)
• rover koji će, pokretan samo solarnom tehnologijom, moći raditi dan i noć (1,5 milijun dolara)
• natjecanje među privatnicima za lansiranje nanosatelita u orbitu (2 milijuna dolara)

Prva od tri želje, probirljivi robotski geolog, zapravo je softverski problem. Njegova bi umjetna inteligencija u dalekim svjetovima, na temelju podataka dostupnih iz kamera, spektrometra i drugih instrumenata, trebala kvalitetno odlučiti koji su uzorci zanimljivi.

Druga, o neumornom roveru koji radi dan i noć pokretan jedino sunčevom energijom, ozbiljnim natjecateljima također ne bi smjela biti nemoguća misija. Kreatorima bi valjalo samo ozbiljnije proučiti iskustva Bertranda Piccarda i njegovog aviona Solar Impulsekojega pokreću eletromotori strujom koje u akumulatore prikupljaju fotonaponske ćelije. André Broschberg tim je prototipom prošloga ljeta letio neprekidno 26 sati. Pa, ako se već danas leti duže od 24 sata, a za nekoliko godina želi se bez spuštanja solarnim avionom obletjeti svijet…

NASA trenutačno traži neprofitnu organizaciju koja bi precizno otvrdila pravila natjecanja i organizirala ga za treću objavljenu nagradu. Okvirno je pravilo da bi unutar jednoga tjedna pobjednik trebao nisku Zemljinu orbitu dvaput lansirati nanosatelite težine 1-10 kilograma. Praksa lansiranja jeftinih CubeSatova koji mogu riješiti i neke fizikalne probleme nerješive na neki drugi način poput projekta FireFly, ili testiranja novih vrsta propulzije… zacijelo će donijeti revoluciju u razmišljanju znanstvenika i inženjera učini li im se svemir dostupnim na dosad nezamislivo jeftin način! Način nezamisliv otprilike kao što nitko krajem sedamdesetih godina, kada su zaživjela osobna računala, nije mogao zamisliti internet!

Na koga se sve računa

Već prilikom objavljivanja imenovane su skupine ili tvrtke koje razvijaju upravo taj tip letjelica da mogu sudjelovati u utrici poput Garvey Spacecrafta, ili raketnih veterana iz Mojave kao što su tvrtke Masten Space ili Interobital Systems. Meni se, naravno, čini da znam tko će uzeti ta dva milijuna dolara… ;-)

Koja je neposredna posljedica budućih masovnih i jeftinih satelita građana istraživača? Otprilike ista ona koja je od Sputnjika dovela do Gagarina!

CubeSat iz Češke koji na radnom stolu samo čeka da se pojavi tko bi ga mogao jeftino lansirati

 Na vrelom asfaltu pustoga Zagreba pravi užitak počinje sa sutonom.

Vršak je ljeta. Zrak nad gotovo žitkim asfaltom drhti i gotovo se čuje kako cvrči na toj vrelini. Zagreb je možda najljepši kad je tako prazan i spokojan. Osvježenje koje donosi večer jednostavno mami da se motorom provezem praznim ulicama. Vjetar u lice i torzo, poslije sutona to više nije jara koja riga iz krušne peći.

Gradske prometne gružve preselile su se na autoceste, hektične partyje na plažama ili ljenčarenja “na drugom planetu” s mirisima oleandera, lavande, smole i cvrčcima koji marljivo strižu u krošnjama borova. Ovog tjedna, nakon medijske navale poslije presice iz knjižnice, kao da sam zapeo u gradu. Tout monde spustio se na more, ne i ja. Bilo bi lijepo reći samome sebi: “Malo sam usporio i odjednom su svi nestali”. Ali nije tako.

Sad mislim na neko drugo vrijeme, a ne ono koje pokazuje toplomjer. Ostao sam jer je ostalo nekoliko repova koje moram počistiti prije rujna, prije nego u timu otvorimo novi krug poslova. Nadam se da će rujan biti kako smo najavili, ili da će nam uspjeti barem dvije od tri najavljene stvari.

Olav se sa sjajnim vijestima javlja iz Rusije gdje je već mjesec dana! O tome drugom zgodom. Vraća se ovamo 20. kolovoza, ali ubrzo putuje natrag. Koliko ostaje - još ne znam.

Bliži se i događaj s kojim nismo baš računali, Zagreb Air Show 2011., ali ne znam hoćemo li prije vlastitih pokusa - koji imaju svoju logiku i redoslijed - moći ostvariti ono što traže od nas: izravni HD prijenos na velike ekrane u publici iz kabine akrobatskoga aviona. Mislim, možemo mi to, ali i neke su osnovne stvari iz našega kalendara pod upitnikom: naručili smo routere pogodne za ugradnju u rover i lander, ali nam domaći dobavljač javlja da se ne nadamo isporuci u manje od dva tjedna. Uff, bit će tijesno u rujnu!

Nije samo nama tijesno

Interorbital Systems je najavio lansiranje prvih komercijalnih orbitalnih raketa za kraj godine. Bit će to Neptune 30 s prvim malim satelitima među kojima je i naš. Ta bi nam objava lansiranja došla prebrzo, jer ovoga trenutka uopće ne možemo misliti o satelitu, dok ne iskušamo opremu najprije u avionu, a potom i u stratosferskoj sondi. A bitne komunikacijske opreme za prijenos HD video slike još nema ni na vidiku.

Ne paničarimo zbog satelita jer nam je glavnina elemenata jasna. Opremu koja položi prethodne ispite stavit ćemo u njega i pustiti da izgori poslije mjesec, mjesec i pol dana spiralne polarne orbite. Opremu koja ne položi prethodne ispite zamijenit ćemo skupljom. I ona će ispit položiti ili na njemu pasti, zato je i šaljemo da to doznamo. Jedno je pouzdano, moramo nabaviti drugi komplet za ugrađivanje u rover.

Jeste li uočili koliko sam toga nabrojao s popisa za shopping? Mnogo više brine nas hoćemo li imati novca da kupimo sve što moramo, pa se i zato ne žurimo, u nadi da će se naći neki pametni poslovnjak koji bi - sponzorirajući nam te kupovine - za sebe mogao izvući puno više. A trošak ne bi bio veći od uobičajenih reklamnih budžeta.

Zato pomalo s olakšanjem doživljavamo tu najavu za prosinac. Raketa Neptune 30 sastoji se od pet osnovnih potisnih članaka koje će, nakon pokusnih lansiranja pojedinačnog prototipnog, u Interorbital Systemsu tek trebaju proizvesti. Kad sam proljetos bio tih devet dana kod njih u pustinji Mojave uvjeravali su me da su sa svakim testiranim dijelom prototipne rakete proizveli i alatke za njihovu serijsku proizvodnju. Kažu da, kad se ona uhoda, mogu izbaciti po jednu raketu tjedno. Dakle, iako je prosinac za Neptune 30 najavljeni termin, pravi ćemo znati tek kad se proizvedu prva dva ili tri njena članka. Naše će lansiranje biti vjerojatno dva mjeseca poslije takve vijesti. Do tada čekamo rezultate lansiranja CPM-a i eventualni znak da se na njima još nešto mora doraditi. Tada će se zaokruženi datumi u kalendaru još jednom pomaknuti za nekoliko tjedana.

A ja?

Znanci me pitaju: a kad će moj let?

Za raketu Neptune 1000 treba proizvesti 32 CPM-a. Ako se proizvodi jedna tjedno… računica je prilično jasna. A to je tek teorijska vrijednost.

Ta je velika raketa inače projektirana da na 12 sati leta u orbiti vozi turističku kapsulu s jednim pilotom i pet turista. Prije toga trebaju je, u mnogo konzervativnijim uvjetima iskušati dvojica zamoraca, od kojih sam jedan ja. A prije nego što sjednemo u dvosjednu kapsulu projetkiranu samo za taj pokus, istom tom raketom trebamo tu kapsulu praznu barem dvaput podići u orbitu i iz nje je spustiti. Puno će toga u kalendaru našega leta ovisiti o tome koliko je se brzo može oporaviti poslije svakoga lansiranja i pripremiti za novo. Računa se, za početak, s razmakom od mjesec dana između lansiranja. Bit će super bude li to istina u u toj pokusnoj fazi. Vjerujem kako bi, kad se lansiranja s turistima uhodaju, a Interorbital Systemsu budu na raspolaganju dvije rakete Neptune 1000, mogli bismo u svemir poslati turiste svaka dva tjedna. Ali to danas zvuči kao idealni snovi i ja osobno ne mogu zamisliti da bi se takav ritam uspostavio prije 2015. godine. Možda se i varam - ne bi bilo prvi puta.

Raketa Neptune 1000, s preinakama nužnima da se u translunarnu putanju ispali naš mnogo lakši lander s roverima. Još sam uvijek siguran da to možemo uraditi do kraja 2012. godine. Ako bude potrebno, pokus s orbitalnim letom i ljudskom posadom, koji se po normalnom kalendaru razvoja tih raketa treba odraditi prije lansiranja prema Mjesecu, mogao bi zamijeniti termine. Pokazalo se da orbitalni let s ljudskom posadom, mada je tehnički jednostavniji od slanja male robotske letjelice na Mjesec, medije znatno jače privlači. Pozornost medija ujedno znači i pozornost investitora, sponzora, klijenata. Međutim, pobjeda u natjecanju za Google Lunar X Prize, osvajanje nagrade i sve ostale popratne promotivne aktivnosti medijski vrijede više od orbitalnoga leta, makar on bio prvi posve privatni let u ljudskoj povijesti. Uspjelo se dogoditi da smo promašili davno zacrtani datum (sredina travnja 2011., točno na 50. obljetnicu Gagarinova leta) koji bi donio puno više publiciteta, a bio je kalendarski dovoljno daleko od “operacije Mjesec” da bi ona bila izvedena bez utrke s vremenom. Sada stvari stoje drukčije i ja zbog toga nimalo ne žalim. Pobijediti je mnogo važnije. A za vježbanje kontrole orbite bit će dobrodošlo svako novo ispaljivanje Neptunea 30 i malih satelita.

Mostovi preko rupa u kalendaru

Ta, u ovoj djelatnosti sasvim prirodna odgađanja i probijanja termina su, međutim, skupa. Državnim se agencijama fućka: za njih se podrazumijeva da probijaju i rokove i troškove. Prvoga imaju koliko god hoće, a da su privatnici s drugim bi mogli biti čak i bahato rastrošni. Interorbitalsove rakete sve su samo ne luksuz i monopol. Koncipirane su da budu jednostavne, time istidibno pouzdane i bez presedana jeftinije od svega što privatnici Novoga Svemira mogu ponuditi. Interorbitalsu je to, kao maloj tvrtki za koju vjerujemo da će iz svojega hangara u Zračnoj i svemirskoj luci Mojave prerasti u veliku svemirsku tvrtku, svojevrsna financijska omča oko vrata. Svaki novi most s još većim rasponom vremenskoga lûka u kalendaru koji se mora izgraditi da bi raketa bila upravo ono što mora biti - pouzdana i jeftina - novi je financijski napor. I stalna opasnost da se od takvoga naprezanja dobije bruh.

Zato bi i pobjeda u natjecanju za Gooogle Lunar X Prize, osim publiciteta, klijenata i investitora, mogla ubrizgati za cijeli dugoročni projekt spasonosnu količinu novca. Pa i zato moramo pobijediti!

Iz Zaklade X Prize, posebno otkako je na čelo njenih svemirskih nagrada u lipnju imenovana Alexandra Hall, počeli su prema timovima koji sudjeluju u natjecanju puhati neki novi vjetrovi. Jedan od prijedloga o kojima se trenutačno timovi anketiraju jest da se u pravilima natjecanja promijene njegovi rokovi. Glavni rok s punim iznosom nagrada, po tom prijedlogu bačenom na stol, više ne bi istjecao s 31. prosincem 2012. godine, a dopunski, s prepolovljenim iznosima nagrada, do 31. prosinca 2014. godine. Sada se govori, ali to još nije “ozakonjeno”, da bi puni fond nagrada od 30 milijuna dolara vrijedio do nekog “državnog” spuštanja letjelice na Mjesec, a ako bi pobjednik i drugoplasirani obavili te zadatke nakon što to uspije nekoj državnoj svemirskoj agenciji, fond nagrada bio bi umanjen na 25 milijuna dolara. Zakladi X Prize bilo bi ostavljeno diskreciono pravo da natjecanje nakon takvog razumnog roka, u slučaju da svi ostanu bez ikakvh izgleda da obave zadaću, vodstvo natjecanje proglasi njegov završetak.

Karte su na stolu

I Zakladi i timovima takav ishod natjecanja ne dolazi u obzir. Uspjeh se mora dogoditi!

Naravno, mi si kao tim igrača iz sjene, uopće ne fantaziramo kako je takav prijedlog pušten u optjecaj zbog nas. Prije bih nagađao da je to zbog tima kao što je Astrobotic Reda Whittakera, koji nema izgleda da svoju letjelicu lansira prije prosinca 2013. godine, ili u posljednje vrijeme jako medijski aktivnog tima Moon Express Boba Richardsa koji u zaleđu ima kapital američkog megainvestitora indijskog podrijetla (koji je, usput, član i vijeća Zaklade X Prize, što je svojevrstan skandal!). A to je previše novca da bi Zaklada smjela proglasiti neuspjeh.

Osim našega ima još nekoliko timova koji se pripremaju vrlo ambiciozno i kojima znam da takva izmjena rokova odgovara. Mala su nam nepoznanica kako napreduju nizozemsko-japanski, njemačko-kineski i ruski tim koje nipošto ne treba podcjenjivati. U tim taktiziranjima i još neki timovi, poput našega, traže svoje mjesto.

Nama ovakva promjena pravila odgovara. Lakše se diše s takvim rokovima. Naši kalendari i dalje kažu da možemo pobijediti. Imamo svoju raketu, a mnogo bogatiji je nemaju! Ovu okolnost nije još obavio nitko, pa ni današnji pregled GLPX-a i gotovo četiri godine od proglašenja natjecanja, kako o tome piše portal The Space Review. Nadam se da tu svjetsku ekskluzivnost uporni čitatelj ovoga bloga znati cijeniti ;-)

Sve u svemu, živimo u zanimljivo i napeto vrijeme u kojemu ima vrlo malo vijesti estradnog i tabloidnog karaktera. Pogotovo zato jer je upravo ovo vrijeme grčevitoga napora da se nađe novac i sagrade opipljive, prave stvari koje će jednoga dana završiti na Mjesecu. Nevolja je u tim mostovima: nedostatak od samo nekoliko desetaka tisuća eura stavlja nas na čekanje koje na sve ovo donose i frustraciju.

S cijelim ovim teretom na leđima - tko bi još išao na more! I u ovo nevrijeme, u kojemu se može obaviti vrlo malo posla s drugim ljudima, ima posla koji umjesto mene neće obaviti nitko drugi. Zato se suton i malo hladnije vrijeme (ono iz toplomjera) sa sedla motora u praznome gradu doimaju toliko nestvarno idiličnim. To je odličan melem na neprospavane noći i dane koji vode od jedne do druge frustracije.

Prikaz lansiranja rakete Neptune 30 • © Bryan Versteeg www.bryanversteeg.com - Calgary, Canada

Nadam se da trik nije bio nepošten: zamolili smo da Croatia Airlines bude domaćin naše konferencije za novinare o novostima koje sam čitateljima već objavio u pretposljednjem nastavku. Bio je to potpuni uspjeh. Uz njihovu markicu na pozivu mediji kao da su se odjednom trgnuli i shvatili kako mora da imamo nešto zanimljivo, a sumnjičavim se ljudi iz Croatia Airlinesa napokon otvorilo da ono što imamo reći - a nekako to u pripremnom razgovoru i nije bilo baš odsjelo - premašuje sve što su očekivali. U svakom slučaju, hvala vam! Sad imate predodžbu što sve možemo učiniti zajedno.

Pčelice rade

Novinara je bilo kao nikada prije, a hvala bogu, javljaju se i prvi kritičari koji se raspituju za loše aspekte onoga što radimo. Dajte si još malo više truda! Niste nam još stigli ni na trag onoga što sami kritiziramo, a pogotovo ne onoga gdje tražimo rješenja. Izvirili su i prvi iracionalni, žučljivi kritičari. Netko je rekao: oni su tek zrnce prašine iza dobroga konja. Nemam što dodati toj rečenici, osim da je zapišem.

Ono zbog čega bih se ozbiljno zabrinuo bile bi da se nastavljaju poslovična ljigava odobravajuća predstavljanja onoga što radimo. Mislim, bolja su za ono što radimo od šutnje i takva, ali želudac to teško izdrži na dulji rok.

Kako presicom u srijedu u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović, zadovoljan sam i odjecima. Onog najboljeg, što je pravi rezultat presice, bilo je u dva dana poslije više nego dovoljno: jedne novine i dvije televizije pozvali su me da o svemu razgovaramo opširno jedan na jedan. Meni je to najdraža forma jer svatko pita drukčije. Pa svakome novinaru možeš dati druge informacije jer su drukčiji i oni koji pitaju. A informacija je i onako previše da bismo ih sve odjednom upućivale svima. To nikome nije jestivo.

Privatno, zadovoljan sam i sobom; nisam navikao na javna istupanja. Ne osjećam se zasad udobno u toj ulozi, ali učim. Tako je to kad si još od 1976. na strani onoga koji pita u namjeri da dobije što zanimljivije informacije. Čudan osjećaj kako mi se sve otvorilo: mogao sam govoriti o preprekama, neugodnim postajama na tom putu… i da se pritom osjećam prirodno, normalno. Čini mi se da užas šaptača s PR scene o toj temi nije bio opravdan. Neugodne stajanke, loše procjene i teškoće su sastavni dio života. A mi smo ljudi od krvi i mesa, a ne supermeni. Čini mi se da je bilo dobro primljeno što smo se prestavili upravo takvi. Javna istupanja na onaj estradno-medijski blještavi način nikad mi nisu bila mila - govorim iz iskustva novinara - a rijetko su kada bila produktivna, ma što PR struka o tome govorila. Javno nametnuta “samorazumljiva” uloga superjunaka teret mi je još od dana penjanja u Himalaji i drugim visokim brdima. Kažem si, neka ljudi osjećaju i suosjećaju s nama i kad nam je teško, kad možda i nismo u najboljem izdanju!

Tko me je uspio gledati u petak u razgovoru za “Aktualno” Kapital Networka mogao je zapaziti da je to bio moj dosad najzažareniji nastup. Doista sam čekao da me netko pita za novac, da otvoreno nastupi s predrasudama koje su u javnosti nastale zbog dominantne državno-vojne koncepcije o istraživanjima svemira, a koja već pola stoljeća uvjerava najširu javnost da to može biti samo njihova domena. “Jer je preskupo i jer je preopasno”. A mi aktivno sudjelujemo upravo u tome da se taj mit, pred očima cijele javnosti, iz dana u dan razotkriva kao besmisleni i prepumpani balon kojim plaše malu djecu. I odrasle. Najbitnije svega ovoga što radimo jest da na otvorenoj sceni o toj temi praktično provodimo kopernikanski prevrat prakse! Jednom ću možda srdito napisati koji su sve motivi upleteni u takvo prikazivanje svemirskih putovanja kao jedinih mogućih. Sada imam pametnijega posla…

Dok ovo radimo naše vlastite iluzije ne gubimo samo pri rješavanju, do jučer naizgled nemogućih tehničkih problema. Raspršuju se i one iluzije koje nam pomažu da kroz život klizimo bezbrižnije - one iluzije o tome da je stanje u našem društvu, na svim razinama, mnogo bolje nego što doista jest. Iluzije da na vodećim položajima ponegdje ipak mora da su najbolji ljudi, da među poduzetnicima možda ipak ima poduzetnih, da oni koji u svojim rukama imaju bogatstvo u svojim glavama imaju i barem malo mjesta za viziju.

Ovo što radimo doista je dobra, ohrabrujuća vijest za ovu utučenu zemlju, razdobljenu na pojedince koje, dok misle da ih ne gledaju, nekamo odlutaju odsutna pogleda. Ova je zemlja do danas vrlo snažno razvila ciničnu imunost za dobre vijesti. To mora da je neka vrsta šoka, poput onoga koji je u nesreći Japancima pomogao da se ponašaju začuđujuće pribrano. Ljudi koji malim prstom mogu učiniti velike stvari razvili su podeblju imunost prema mogućnosti da se zaraze nečim što je danas dobra vijest.

Zelena vila

Ja se moram privikavati da je takva prevladavajuća atmosfera u društvenom okolišu naših elita nešto što ide u rok ove službe. Da je pelin gorak, ali da ista ta biljka, pod latinskim imenom Artemisia absinthium, i liječi. O rekreativnim osobinama te metafore da i ne pričam.

Zato mi se ne čini da je moja dobroćudna taktika da se napokon doista dobra vijest saopći na prijevaru - amoralna.

Dobronamjerni poznavatelji toga okoliša sufliraju mi da upravo to, čega se držim dugoročno nije dobro. Jer, da ću propasti u svijetu u kojemu svi pomalo - ili na veliko - lažu i mažu radi svojih probitaka.

- Ali ja to ne radim zbog vlastitoga probitka i u tome je cijela zabuna! - odgovaram im.

Ti, bliski, znaju da sam takav i nepopravljiv. Možda misle i da je takav pristup i djetinjast.

Ja se navikavam i na to da, kad ljudi vide moju sijedu bradu, vrlo vjerojatno negdje u zasjedi čuči zabuna. Mnogima su sjedine jedini “pouzdani” znak da imaju posla s čovjekom premazanoga svim mastima. I da po samoj prirodi stvari, od takvoga ne očekuju vatrene odgovore u kojima ću sugovorniku ubrzo reći: “Pogrešno mislite!”

Neki ipak potiho provjere slaže li se ono što zastupam s raspoloživim činjenicama. Stalni čitatelj se tome sada valjda čudi.

Da, to je svijet u kojemu živimo.

Mjesto spuštanja sovjetske Lune 17 i lander kako ga je 1970. snimio Lunohod 1 (GatoDeRusia via www.flickr.com)

NASA je na nedavno završenom summitu timova koji se natječu za Google Lunar X Prize održala seminar za predstavnike timova o načinima kako da ekspedicije očuvaju područja ranijih ljudskih aktivnosti na Mjesecu. Nazvala ih je “povijesnim lokalitetima na Mjesecu” o tome je izdala smjernice, guidelines, da se pri prevođenju ipak ne poslužimo grubijanskom EU terminologijom — “direktive”.

Te smjernice razlikuju tri kategorije povijesnih lokaliteta:

• misija s posadom (Apollo, šest lokaliteta)

• bespilotnih misija (Surveyor)

• lokacije udara, tj. “tvrdih” spuštanja (npr. potisnika trećega stupnja Saturna IVB, mjesta udara sondi Ranger)

NASA se osvrtala jedino na ostatke američkih misija. Dali su samo tehničke preporuke, a bez zakonskih obveza, jer takvih još nema. Naglasili su da su svi ostaci američkih misija i dalje vlasništvo vlade SAD-a. Te su upute dokument za koji si NASA daje pravo da ga svakoga trenutka izmijeni (čitaj: postroži), ovisno o novopristiglim informacijama.

Nekima su podatke platili unaprijed

Kako god bilo, NASA u prilično mrgodnom i fiškalskom tonu želi očuvati povijesne lokalitete od svega što naprave timova mogu poremetiti, uključujući čak i tragove u Mjesečevoj prašini, regolitu. Zanimljivo, istodobno se nadaju da će im timovi kad budu na Mjesecu na mnogo ljubazniji način omogućiti da utaže svoju radoznalost. Nekim su timovima za te podatke unaprijed platili. Zanimljivo je pritom da su ti timovi isključivo američki. O tome koliko dobro procjenjuju tko bi se mogao prvi spustiti na Mjesec govori njihovo očekivanje da bi se prva spuštanja na Mjesec mogla očekivati 2013. godine. Nasuprot tome, mi i dalje tvrdimo da ćemo to učiniti do kraja 2012. i ništa nam zasad ne govori da od te tvrdnje odustanemo. Vjerujem da je prednost što tu našu tvrdnju “ne čuju”, a valjda i drugi timovi više vjeruju NASA-i nego nama. Super!

Ipak od svih 28 timova (tim C-Base OpenMoon, koji je tih dana objavio da odustaje, očigledno shvaćaju ozbiljno) očekuju  reakcije i razmotrene će reakcije, rekoše, poslije analize ugraditi u mnogo sveobuhvatniji dokument čiji će sadržaj, najavili su, objaviti na konferenciji za novinare u Washingtonu.

Naš tim se još nije posavjetovao o tome da bi na taj poziv službeno reagirao, a ovaj je blog — je li to potrebno naglasiti? — samo privatno glasno razmišljanje bez ikakvih čvrstih zaključaka.

NASA-ine smjernice podijeljene su u tri tematske cjeline:

• napuštanje Mjesečeve orbite i spuštanje

• kretanje po Mjesečevoj površini

• kontaminacija

NASA proglašava zabranu letenja i spuštanja u polumjeru od dva kilometra od lokaliteta gdje su “meko” spustili letjelice programa Apollo i Surveyor, te na 500 metara od mjesta udara letjelica i sondi koje su se “tvrdo” spustile. Od svakoga natjecateljskog tima zahtijeva se da na letjelici ima referentni sustav koji će točno odrediti granice povijesnih lokaliteta, a zonu pri prelijetanja i spuštanju ne bi smjela dodirnuti putanja natjecateljske letjelice. Tu bi putanju trebalo tako projektirati, rekoše u smjernicama, da pri nadlijetanju i slijetanju Mjesečeva prašina ne bi smjela pokvariti tragove ranijih misija, pa čak ni u slušaju kvarova i neuspjelih slijetanja. Unatoč tome NASA želi da se landeri ne spuste u depresiju ili krater iz kojih se kamerama ne bi mogao vidjeti povijesni lokalitet. I na kraju toga dijela: praktično se zabranjuje bilo kakav fizički kontakt s bilo kakvim američkim hardverom.

Zone zabrane letenja i pipanja

NASA pritom preporučuje da se u planovima uopće na razmišlja o mjestima prvog (Apollo 11, More spokoja) i posljednjeg (Apollo 17, dolina Taurus-Litrow) čovjekovog boravka na Mjesecu. U slučaju da to nije moguće, ostacima stupnja za spuštanje LEM-a na lokalitetu Apolla 11 ne bi se smjelo prići bliže od 75 metara, a Apolla 17 bliže od 225 metara. Zaštićenima bi se smatrali i svi tragovi ljudske aktivnosti od prije 42 i više godina.

Za razliku od prvog i posljednjeg, lokaliteti Apolla 12, 14, 15 i 16 bili bi “otvoreni”, ali uz pravilo da se nijednom tragu ne prilazi na blizinu manju od 1 ili 3 metra, što ovisi o tipu samoga traga (da ne cjepidlačimo s pojedinostima). Ta ograničenja ne važe za tragove astronauskih stopala i rovera izvan kruga od dva kilometra.

NASA je posebno naglasila da se posebna dužna pažnja pokloni laserskim retroreflektorima (LRRR), laserskim zrcalima raznih tipova koje su na Mjesečevoj površini ostavile  posade Apolla 11, 14 i 15 jer se uz pomoć tih regflektora i danas precizno mjeri udaljenost Mjeseca od Zemlje s točnoću u milimetar, iako se kvaliteta zrcaljenja kroz desetljeća smanjila zbog zasivljenja zrcala regolitom i idara mikrometeorita. Jedan od rezultata tih mjerenja je da se Mjesec svake godine uz Zemlje udalji za u prosjeku 38 milimetara.

Robotska vozila, roveri, smiju se voziti unutar područja, držeći se propisane udaljenosti od tragova, ali u njima ih ne smije zateći Mjesečeva 14-dnevna noć, jer je visok rizik da se o svitanju neće “probuditi” te bi tako ostali zaglavljeni unutar povijesnoga lokaliteta za koji NASA tvrdi da mora ostati netaknut. 

Kakve su reakcije

Javnih reakcija timova, ni formalnih niti neformalnih poput ovoga, do ovoga trenutka nema. Portal Parabolic Arc neki je dan o tome prvi put šire pisao iz pera Douga Messiera, a u svom ga službenom blogu o dojmovima sa summita spominje jedino Barcelona Moon Team s jednim jedinim komentarom: da bi bila dobrodošla slična inicijativa iz Ruske Federacije vezano uz sovjetski hardver na Mjesecu.

Opazio sam da današnju mlađariju općenito povijest slabo zanima u njenim nijansama i pojedinostima (a baš se u njima često krije skretnica za kopernikanski obrat u razumijevanju događaja) pa me tako ne čude samo tri komentara toga priloga. Čitatelj Randall Clague se silno zauzima da se ti tragovi očuvaju, silno se veseli NASA-inim preporukama i nada se da o tome ima što reći UNESCO. Doug Jones ih također hvali i veseli ga već i sama naznaka da NASA očekuje da bi se netko uskoro mogao spustiti na Mjesec. Čitatelj koji se predstavlja kao Robin ironično se pita “koliko li će nam NASA platiti da se tih pravila pridržavamo, za slučaj da ih želimo prekršiti…” 

A što ja o tome mislim

Za razliku od čitatelja koji vole ostaviti bilo kakav trag za sobom iza bilo kakvih priloga o bilo čemu, posve sam siguran da svi timovi na svoj način vrlo visoko respektiraju dosege svih ranijih, uspjelih i neuspjelih, misija na Mjesec. I američke i ruske. Mi, koji stremimo gore, možda smo i najveći poštovatelji sve te materijalne povijesti i sigurni smo da pripadamo među posljednje ljude na ovome svijetu koji bi takva epohalna mjesta ljudske povijesti vandalizirali! Ali mi smo i svjesni više od drugih koliko sve to može krenuti naopako. Put na Mjesec nije svadbena povorka u kojoj rutinirani vozač limuzinu vozi odmjerenom dostojanstvenom sporošću i sigurnošću. Stvari na Mjesec putuju artiljerijskom putanjom i artiljerijskim pogonom. Nije nam dostupan bolji način od toga čak i kad bismo za njega znali. I još ovo: zašto bi NASA-u smetalo da se nekom igrom slučaja, nipošto namjere!, pomiješaju naši i njihovi povijesni tragovi? Zar je ono što mi radimo manje povijest? Zar su ti pomiješani tragovi baš odjednom tolika nerješiva zagonetka za neke buduće Mjesečeve forenzičare — ako se nekom timu stvari otmu nadzoru? Ako takve zaplete uopće budu trebali rasplitati neki forenzičari…

Zanimanje timova za one predjele na Mjesecu gdje još stoje tragovi predmeta koje su izgradili ljudi još je i potaknuto zna li se da Google Lunar X Prize timovima nudi i bonus za spuštanje u blizinu povijesnoga lokaliteta.

Nama je posebno zanimljiva planinska dolina Taurus-Litrow i ostaci Apolla 17. Bonus nam nipošto nije prvi motiv. Još uopće ne razmišljamo o tome da bismo promijenili svoju metu, a vjerujem da ako do toga i dođe bit će to iz tehničkih razloga, a ne zato jer smo promijenili cilj zbog etičkih razloga. Ali, naučio sam i “Nikad ne reci nikad”.

Meni je malo žao što se NASA postavlja tako uskogrudno, američki. Ni jednom rječju ne spominju područja spuštanja ruskih letjelica. Ta naracija zvuči pomalo sebično, pa i američki nesuptilno patriotski. Više bih volio da se malo izdignu iznad toga, da manje naglašavaju “vlasništvo Vlade SAD-a”, a više da govore o čovječanstvu. Dakako, čovječanstvo je jedina prava mjera svih tih pothvata, ali tim metrom treba mjeriti i naš eventualni uspjeh.

Vjerujem da je taj dojam uskogrudosti i sebičnosti pogrešan. Da su svi ljudi koji su radili na tim smjernicama pogleda puno širih od roštiljanja na 4. srpnja. Ton i djelokruzi na koje se autori preporuka i smjernica ograničavaju prije su, rekao bih, plod restriktivnih instrukcija nekog višeg srednjeg birokrata. Amerikanci znaju sve o ruskim misijama koliko i Rusi. Možda čak i više. Orbiter LRO je, čak štoviše, snimio ruski hardver na površini Mjeseca i već tim samim ušutkao je one bolesnike koji tupe da se Rusi (a nemalo ih to tvrdi i za Amerikance) nikada i ničime nisu spustili na Mjesec. Mogli su mirne duše, po analogiji za preporuke za mjesta američkih spuštanja, opisati probleme i duh vlastitih preporuka i za ruske povijesne lokalitete. Ali nisu.

Kada kažem da slutim kako su planetarnim znanstvenicima koji su radili na tim smjernicama za vrat puhali neki uskogrudi birokrati, onda na umu imam onaj isti okoštali mentalni sklop po kojemu možete biti sigurni da više nijedan političar ne zna reći jednostavno “Hrvatska” (kao zemlja) nego uporno drve “Republika Hrvatska” (“firma” koja upravlja hrvatskim potencijalima”) kao što će spominjući Zagreb malo tko propustiti da kaže “Grad Zagreb”, a to je samo “firma koja se sastoji od Skupštine, Poglavarstva i zaposlenih u gradskoj upravi i gradskim službama. Zagreb su i Zagrepčani i samo nekim dijelom svojih dužnosti i prihoda imaju obveze prema političko-teritorijalnom entitetu Grad Zagreb.

Čiji je pusti otok

Zanimljivo je da po važećim međunarodnim sporazumima nijedna država ne može svojatati Mjesečev teritorij (kao uostalom ni teritorij Antarktika, iako se kartografi u mnogim državama silno trude da ucrtaju “svoje” sektore koji se uveliko preklapaju s istim takvim sektorima koji vode klinstim granicama sve do Južnoga pola!).

Vjerovali ili ne, ali privatnici mogu! Netko može doploviti do nepoznatog pacifičkog otoka, ili otoka kojega nijedna država ne “doživljava” kao dio svoje državne teritorijalne cjelovitosti, te na njemu može proglasiti svoje privatno vlasništvo, čak i samostalnost entiteta u ravni s državom. Ali mora biti spreman da to pravo obrani od onih koji dođu naknadno u pokušaju do mu to pravo silom ospore.

Vlasništvo nad predmetima donesenima na Mjesec i na druga svemirska tijela, dakako, ostaje to vlasništvo na način sličan onome po kojemu, pravno, brodovi u međunarodnim vodama i katastarsko tlo diplomatskih predstavništava, pripadaju državi čija pod čijom su zastavom.

Već sam pisao o smiješnim pravnim dilemama nad hipotetskom tučnjavom (ili, nedajbože, ubojstvom) koja bi npr. izbila na Međunarodnj svemirskoj stanici u kojoj bi sudjelovali Rus i Amerikanac. Koji bi sud bio mjerodavan da se na njemu kontfrontirani parniče? Možda u državi u kojoj je izgrađen dotični članak u kojemu je do sukoba došlo. Ako bi se potukli u japanskom članku Kibo, mjerodavan bi, dakle, bio Japan.

A što ako bi se astronaut i kozmonaut potukli u članku Columbus Europske svemirske agencije. ESA-u je osnovalo 18 država. :-)